11 GODINA OD DŽENAZE ESAD-ef. – 20.11.'15. – 20.11.'26.

11 GODINA OD DŽENAZE ESAD-ef. – 20.11.'15. – 20.11.'26.

OPET JE PETAK, 20. NOVEMBAR – U PETAK 20. NOVEMBRA 2015. GODINE, NA AHIRET SMO ISPRATILI NAŠEG KOLEGU ESAD-ef. DEDOVIĆA – Esad-ef. je bio…

Jedan detalj iz našeg cjelodnevnog druženja – “bojao sam se” njegove “perfekcije” – pazi na ovo, pazi na ono, pazi šta ćeš obući, ne može ti ovo za to, ne može ti ovo za džamiju, ne može ti ovo za namaz, itd, itd, itd – i obavezno lagahno ćišćenje rukom ramena sakoa – ako se sluačajno šta nađe – i tako.

O ahmediji da ne govorimo – našu “radnu” ahmediju, znao je oprati i prepakovati od podne do akšama – “samo ti klanjaj ikindiju, ova ahmedija je prljava, mora biti čista” to bi mi rekao na podne a već na akšam bi donio ahmediju čistu i bijelu kao snijeg. Maštao je da napravi “ljetnu” ahmediju, da negdje sakrije male ventilatorčiće, kako bi se tokom ljeta manje imami znojili i tako da im znoj ne pokvari ahmediju. Problem je bio napajanje tih ventilaotrčića, jer ahmedija je morala biti lahka kao pero. I nije uspio.

Zadnjeg ramazana, te 2015. godine, borio se i varao sam sebe i nas – kako mene tako i Izet-ef – borio se s cigarama. Kao pušit će one male tanke kako ih je zvao, i na našim obaveznim kahvama nakon podne-namaza, do u detalj nam objašnjavao kako je to dobro, jer u malim cigarama je manje duhana i eto tako kao smanjio je duhan i pušenje. Ramazan 2015. godine nam je bio zadnji, i tada sam umjesto njega bio mutekif, i tada možda i najmlađi. Esad-ef. je imao svoje terapije nakon operacije srca, i još kad dodamo kašalj i iščekivanje kada da zapali te male, tanke cigare – to je se već nije moglo. Već tada post je bio težak za njega – kaže “da mi je ovo iskašljati, bio bi ko nov”. Vozili smo ga na neke terapije u “slanu sobu” na inhalacije, jer kako je rekao “to mu olakša, i pokrene procese u plućima, i bude mu dobro”. I taj proces nam je prepričavao i objašnjavao do u detalj, na našoj redovnoj kahvi. Slušali smo mi njega, i često bi mu i vjerovali.

I tako, vraćajući se sa džanaze iz Hana, kada je na ahiret preselio njogov bliski rođak, rahm. Irfan Šečić, (15 dana prije nego će i Esad-ef. svome Gospodaru), naravno išao je sa mnom u našem kombiju, našem pogrebnom autu. Inače, mene je smatrao svojim i kad god i za šta god treba. Po našim mezarjima, gdje god je uzbrdo, kaže on meni – “daj ruku, šlepaj me”! Nejse, sa zadovoljstvom i halal mu bilo! Ali da se vratimo u kombi – ispod sjedišta lupkao je PP aparat, i galami on na mene – “šta ti ovo lupa, što ovo ne popraviš” i kaže, “nemoj da bi mene vozio (kada preseli) sa ovako pokvarenim kombijem – napravi to”! Naravno, smijali smo se, došli u harem čaršijske džamije, parkirali. Od te dženaze, Esad-ef. je često bio kod doktora, utuši ga ujutro, utuši ga naveče, kašalj, magla, vlaga, itd, itd, i opet nam je sve to nastojao objasnit, kako je to kao normalno i kako će to proći kad se vrijeme isčisti. Radili smo mekteb po pola – on je radio sa starijim uzrastom do 10:00 a ja bi nastavio sa najmlađim od 10:00. U subotu, 14. 11. 2015. godine, radio je zadnji mekteb. U nedjelju me zvao, i kaže da dođem u mekteb, jer on mora do Hitne, na injekciju – i kaže “javim ti se, a ti pazi na djecu i džamiju”. Bio je to naš zadnji razgovor. Nakon te injekcije, otišao je za bolnicu. Došao je naš seminar u utorak 17.11.'15. godine, i Izet-ef. je napravio raspored kako ćemo mi imami ići u posjetu u Zenicu. Jedan dio imama odmah nakon seminara, a ja sam ostao u grupi koja će u posjetu sutradan. Međutim, u srijedu rano, zavo me Izet-ef. i kaže – preselio nam je Esad-ef. Odmah sam otišao u Medžlis, i od tada smo zajedno radili na detaljima oko dženaze i ispraćaja.

I na kraju, da se vratim na kombi. Onako kako mi je rekao, tako je i bilo. Nisam ga vozio ni ja, niti naš kombi. Božijom voljom, naše auto je otišlo po dženazu, čini mi se u Novi Pazar, i naš kombi nije stigao do petka, do dženaze Esad-ef. Našeg Esad-ef. do svoje rodne kuće u Šećinom Hanu, i do njegovog mezara ispred kuće u Hanu, vozilo je pogrebno auto MIZ Maglaj.

Našem Esad-ef. halal bilo, i dova Uzvišenom da mu se smiluje i smjesti u lijepe džennetske bašče, i da nas zajedno smesti u te lijepe perivoje. Jedanaest je godina bez njega.

T. Irdin

CATEGORIES
Share This