GLAVNI IMAM PRIMIO POBJEDNIKE LITERARNOG KONKURSA POVODOM “DANA DŽAMIJA”

Povodom obilježavanja Dana džamija u BiH, Muftijstvo zeničko, putem svojih medžlisa, raspisalo je konkurs za najbolji literarni rad za starije polaznike mekteba s područja MIZ Žepče na teme – 1. „Šta bi džamija rekla kad bi mogla govoriti“, 2. „Razgovor prolaznika i munare“ i 3. „Kad ezan dotakne dušu“. Najbolji literarni rad učenika naših mekteba izabrala je stručna komisija, kojom je predsjedavala prof. bosanskog jezika i književnosti, Berina Mujić-Hodžić. U četvrtak, 21. maja 2026. godine, glavni imam MIZ Žepče, Džafer-ef. Gračić, upriličio je prijem za autore najboljih radova i njihove muallime, te im uručio nagrade.

Ove godine najbolje radove napisali su:

1. mjesto – „Kad ezan dotakne dušu“ – autor je Emela Mujčinović, mekteb Begov Han, muallim Salih-ef. Kamerić

2. mjesto – „Šta bi džamija rekla kad bi mogla govoriti“ – autor je Larisa Kasapović, mekteb Žepče, muallim mr. Benjamin-ef. Hodžić

3. mjesto – „Razgovor prolaznika i munare“ – autor je Irdin Manđuka, mekteb Biljevina, muallim Hasib-ef. Efendić.

Glavni imam je autorima čestitao na izvrsnim radovima povodom Dana džamija, kao i njihovim efendijama. Zahvalio im je na trudu, na „poznavanju“ duše naših džamija – i tako, kao najmlađi, pomažu očuvanju svijesti i širenju istine o svemu onome što su naše džamije doživjele i preživjele. Naglasio je, kako je pisanje uopće, poseban način kojim se razvija ljubav prema mektebu, džamiji, rodnom mjestu i trajno ostaje kao vid promocije Dana džamija i svemu onome o čemu govore naše džamije i munare. Radove možete pročitati u nastavku.

1. MJESTO – Emela Mujčinović, mekteb Begov Han

„Kad ezan dotakne dušu“

Postoje trenuci koji ne pripadaju vremenu. Ne mjere se satima, ne pamte po datumima – već po osjećaju koji ostave iza sebe. To su oni trenuci kada se svijet stiša bez naredbe, kada i najnemirnije misli zastanu, kao da slušaju nešto što dolazi izvan ovog svijeta. Takav trenutak nastaje kad ezan dotakne dušu.

On ne dolazi naglo. Ne ruši tišinu – on je pretvara u smisao. Njegov glas nije samo zvuk koji se razlije zrakom; to je nit koja spaja zemlju i nebo, prolazno i vječno, čovjeka i njegovog Gospodara. U svakodnevnoj buci, među nedovršenim mislima i ubrzanim koracima, ezan se pojavi kao svjetlost koja ne zasljepljuje, već pokazuje put – put prema Allahu.

Ezan ne postavlja pitanja, ali daje odgovore. Ne govori glasno, ali se najjasnije čuje. U njemu ima i moći i smirenosti – kao da svaka riječ briše sloj nemira koji nosimo, kao da nas vraća onome što jesmo kada skinemo sve maske. Podsjeća nas da nismo sami, da postoji Onaj koji vidi i kada nešto skrivamo i ono što ne znamo izgovoriti.

Posebno ga osjetim u predvečerje, kada dan polahko spušta svoje umorno lice, a nebo se preliva u bojama koje liče na sjećanja. Tada se čini da i priroda zastane – vjetar postane tiši, ptice slušaju, a svijet diše sporije. U tom trenutku, ezan me dopire pravo iz džamije – čini se kao da dolazi iz svakog dijela stvarnosti, kao da ga i zemlja i nebo zajedno izgovaraju kao svjedočanstvo veličine Allaha.

I tada shvatim – ezan nije samo poziv na namaz. On je poziv na povratak sebi, ali i povratak Allahu. Na povratak onome što je čisto i iskreno u nama. U svijetu koji nas često odvodi daleko od nas samih, on nas vraća – ne silom, nego milošću.

Možda zato svaki ezan zvuči drugačije. Nekada je poput zagrljaja koji smiruje, nekada poput opomene koja budi, a nekada samo kao prisutnost koja kaže: „Još imaš vremena da se vratiš Allahu.“ I baš u toj jednostavnosti krije se njegova snaga.

Jer kada ezan zaista dotakne dušu, ne mijenja se svijet – mijenja se čovjek. A kada se promijeni čovjek, i svijet počne izgledati drugačije. I zato se ezan ne sluša samo ušima. On se osjeća. On smiruje. On se nosi u sebi – kao tiha svjetlost koja vodi prema Allahu i nikada ne prestaje da gori.

______________________________________________________________

2. MJESTO – Larisa Kasapović – mekteb Žepče

“Šta bi džamija rekla kad bi mogla govoriti”

Kada bi džamija mogla govoriti, njen glas ne bi bio glasan niti strog. Bio bi nježan i lijep poput ezana koji ne prodire samo u uši, nego u srce. Govorila bi jezikom koji ne razumije svako, nego samo onaj koji je makar jednom iskreno spustio čelo na sedždu. Rekla bi: „Ja sam prostor između vaše slabosti, prostor u kojem čovjek ostaje sam sa sobom. U mene ne dolazite samo fizički, nego sa svim onim što vas tišti, sa mislima koje prešućujete i pitanjima na koja još nemate odgovor.“ Rekla bi vam da moji zidovi nisu samo hladni kamen i kreč, već čuvari hiljada neizrečenih dova koje su ovdje našle utočište. Dok me posmatrate kao građevinu, ja vas posmatram kao putnike. Vidjela sam generacije kako dolaze s teretom dunjaluka na ramenima, i vidjela sam kako taj isti teret postaje lakši onog trenutka kada spustite čelo na tlo. Moja tišina nije praznina, ona je ogledalo gdje možete spustiti masku od prolaznog dunjaluka. Moja poruka vama, ljudima od krvi i mesa, bila bi poziv na budnost. Ne dopustite da postanem samo

spomenik prošlosti ili usputna stanica u vašoj žurbi. Kada utihnu svi glasovi i kada se ugase sva dunjalučka svjetla, ostati će samo ono što ste u tišini moje unutrašnjosti iskreno posijali u svoje srce.

Zaista, vrata džamije se nikada ne zatvaraju pred onim ko traži istinu. I možda bih vam još rekla: „Ne mjerite svoju vrijednost onim što imate, već onim što nosite u srcu. Jer sve što je prolazno ostaje izvan mojih zidova, a samo iskreno i čisto ulazi u moju tišinu.“

I vidjela sam mnoge koji su dolazili sigurni u sebe, a odlazili zamišljeni. I one koji su dolazili slomljeni, a izlazili smireniji nego ikada prije. U meni se ne traži savršenstvo, već traži se smiraj u duši.

Ne čekajte posebne trenutke da biste došli. Ako me zaobiđete, nećete izgubiti mene kao građevinu.

Izgubit ćete priliku da zastanete i da pronađete ono što vam svakodnevna buka oduzima.

Zato dolazite – ne zbog mene, nego zbog sebe. Jer u mojoj tišini nećete pronaći mene, nego ono što vam je cijelo vrijeme nedostajalo. Na kraju, nećete pamtiti koliko ste puta prošli pored mene, već koliko ste puta u meni pronašli sebe. I znajte da je džamija Allahova kuća.

______________________________________________________________

3. MJESTO – Irdin Manđuka, mekteb Biljevina

RAZGOVOR PROLAZNIKA I MUNARE

Kada sam u majčinom naručju toplom,

Prvi put ugledao svojim dječijim okom.

Bijaše to tamo neke godine davne,

Kad je započeo razgovor mene i munare.

Srce mi je zaigralo, hoće iz grudi da iskoči,

A suze radosnice same krenuše na oči.

Tako tanka, a haman visoka do neba,

Kao da me odozgo ona sebi vreba.

Pomislih, Bože dragi, ova munara je živa,

Kad čuh ezan i vidjeh svjetla kandilja.

Očaran ljepotom na zidić bi sjedao,

S puno poštovanja i pažnje u nju sam gledao.

I evo kako iz dana u dan odrastam,

Još uvijek je kao prvi put posmatram.

Sam sebe pitam, svaki put iznova,

„Da li je ova munara sudbina moja“?

Prođoše i prolaze godine, mjeseci i dani,

A ja i munara još uvijek stojimo sami.

Sjenku svoju na mene je eto spustila,

Al’ haman ova moja duša ništa nije shvatila.

Zbog tebe čovječe, reče munara glasno,

Samo se nadam da za mene nije prekasno.

Bez mene, sa kandiljima i zvukom ezana,

Jednog dana munara će da ostane sama.

T. Irdin