U Žepču se jedan čovjek zvao Adem Mešić

U povodu 40 dana od preseljenja na Ahiret Adema Mešića

U subotu, 03.01.2009. godine na ahiret je preselio h. Adem Mešić.  Dženaza je obavljena sutradan 04.01. 2009.godine poslije ikindije namaza. Veliki broj džematlija rodbine i prijatelja  dostojanstveno je ispratio h. Adema na Ahiret.

Još davne 1966. godine kada me je  rhm. babo doveo u Žepče da me upiše u šesti razred osnovne škole, jer u mom selu nije bilo više od pet razreda, odmah me odveo u džamiju kod hfz. Mahmhd ef. Moranjkića i upisao u mekteb.  Od tada pa sve do danas, na različite načine, bio sam u vezi sa džematom Ferhat Pašine džamije u  Žepču.  Odmah u tim mektebskim danima upoznao sam džematlije koje su svakodnevno dolazile  bar na neke vaktove.  U toj,  za mene prvoj, generaciji džematlija Ferhat Pašine džamije, bio je jedan skroman, tih, skrušen i nadasve pobožan džematlija koji se zvao Adem.  Nisam tada znao, a nije me ni zanimalo kako se taj čovjek preziva.  Iz moje dječje perspektive on mi se tada već doimao kao starija osoba , jer je  sa svojom krhkom konstrukcijom blijedunjavim licem i naočalama velike dioptrije, izgledao  mnogo starije nego što je bio.  Možda sam takav dojam stekao zbog mirnoće, skromnosti i pobožnosti tog čovjeka mada je  bio  tek na polovini četrdesetih godina.   Po završetku osnovne škole otišao sam u Sarajevo , ali sam tokom školovanja za vrijeme praznika, pogotovo za vrijeme tradicionalnih žepačkih mevluda, dolazio u Žepče i uvijek bih u džamiji nalazio Adema.  Adem je radio u firmi i pošteno zarađivao hljeb sebi i svojoj čeljadi. Uvijek je naglašavao halal zaradu kojom treba hraniti čeljad,  i uvijek je naglašavao važnost rada i učenja kao glavne postulate vjere.  Džemat je bio njegov prioritet poslije obaveznog posla. Uvijek je bio na usluzi Islamskoj zajednici, a pogotovo svome džematu.  Mujezinsku dužnost je obavljao kad god je mogao, a imame je mijenjao kad god je trebalo.  Kada se ranih sedamdesetih ušlo u  novu izgradnju Ferhat Pašine džamije,  Adem je bio jedan od najistaknutijih članova građevinskog odbora.  Izgradnja je trajala nekoliko godina a Adem je uporno i bez napora dežurao na njenoj izgradnji i svakodnevno se radovao svakoj novoj cigli i novom izgledu Ferhat Pašine džamije.  Konačno 1977 godine doživio je i taj dan radosti  kada je Ferhat Pašina džamija u novom ruhu i otvorena.  Ne vjerujem da se neko mogao više od Ademage radovati novoj džamiji.  Pošto sam prve četiri godine rada u Islamskoj zajednici proveo u  džematu Preočica na opštini Vitez, u Žepče sam došao 1979 godine.  U džematu već nije bilo mnogih koje sam poznavao jer su u međuvremenu preselili na ahiret, ali je Adem bio tu.  Čini mi se da je bio isti kao i prije petnaestak godina kad sam ga prvi put vidio.  Ja sam uz ostale poslove obavljao i dužnost drugog imama  Ferhat Pašine džamije, a Adem je dolazi na svaki vakat tako da smo se viđali pet puta dnevno skoro svakog dana.  U sljedećem periodu od 1979 do 1993 godine družili smo se svakodnevno.   Naravno, i dalje su se generacije u džematu smjenjivale, ali Adem je bio zaštitni znak džemata  Ferhat Pašine džamije ali i žepačke čaršije.  Uživao je sve epitete i svojstva pravog vjernika.  U ovom periodu obnavljali smo i pravili tri žepačke džamije.  Prvo Priječku pa Trzansku i na kraju i Gornjomahalsku. Ademaga je bio tu sa nama uz nas  ispred nas ili oko nas  ali je uvijek bio tu.  Čini mi se da on nikada nigdje i nije išao iz Žepča.  Svi smo mi nekada bili odsutni po različitim osnovama i potrebama ali je Adem uvijek bio tu.  Mi imami smo mu posebno bili zahvalni jer je često puta ispravljao i pokrivao naše izostanke, zakašnjenja.  U svako doba moga je ući u mihrab i zamjeniti imama na svakom dnevnom vaktu.  A u džematu je uvijek bilo onih koji su se više radovali hodžinoj grešci nego njegovom  uspjehu.  Ademaga je bio taj koji je naše greške ispravljao, izostanke i kašnjenja pokrivao, i tako zatvarao usta onima koji su jedva čekali da ospu kritike po hodžama.  Sve svoje islamske  ljudske, komšijske i džematske dužnosti izvršavao je besprijekorno. Kao i svaki mu'min razmišljao i pričao o tome kako bi bio sretan i zadovoljan kad bi mu Allah dž.š. ukazao i tu milost pa mu omogućio da vidi Bejtullah i obavi hadž.  Ali svjestan svojih skromnih materijalnih mogućnosti pomirio se s tim da za svoga života neće vidjeti Kabu , Arefat, Zem Zem, Safu, Mervu, Alejhiselamov mezar i Medinu.  A onda se dogodilo nešto skoro nevjerovatno za našeg Adema. Kao da je usnio lijep i nemoguć san.  Bilo je to krajem osamdesetih kada je našem tadašnjem gl. imamu Mustafi ef. Bećiroviću došao predstavnik “Igase“ i ponudio mu da odabere nekog dobrog džematliju kojem bi oni omogućili sredstva za hadž.  Mi do tada nismo znali za “Igasu“, a besplatan put na hadž niko nije mogao ni sanjati.  Mustafa ef. nas je kao svoje saradnike konsultovao da mu pomognemo odabrati jednog džematliju.  Naravno, i on i mi smo znali da je ta čast Bogom data za nešeg Adema.  Bili smo jednoglasni u tome i nije bilo nikakve dileme.  Saopštili smo mu tu divnu vijest.  Bio je presretan i u prvi mah nije mogao povjerovati, ali njegov san se pretvorio u stvarnost i Adem je obavio hadž , vidio Bejtullah i Allejhiselamov mezar  svojim očima, napio se Zem Zem vode učio dovu na Arefatu i u svemu tome osjećao beskrajnu sreću i zadovoljstvo.  Sretno se vratio svojoj porodici i džematu.  To mu je vjerovatno bilo najveće odsustvo iz džemata u životu.  Godine 1991 pripremali smo obilježavanje 170 godina od smrti Abdulvehaba Ilhamije.   U Žepču je tada nešto duže boravio naš  uvaženi književnik Nedžad Ibrišimović koji nam je uveliko popmagao oko organizacije ovog jubileja.  Između ostalog, to je bilo vrijeme kada je i on počeo nešto intenzivnije da se upoznaje sa islamskim dužnostima i da ulazi u džamiju.  Tada je Ibrišimović napisao nekoliko rečenica  u jednom članku, čini mi se da je to bio “ Muslimanski glas“, a kasnije je to  objavljeno i u “Ruhani i šejtani  inspiracija“ koje sam zapamtio jer su mi  bile jako  intersantne i drage. One  su otprilike glasile ovako: “A prije dok nisam pošao u džamiju ići i namaz obavljati, nisam ni znao ni vidio  ko mi je narod, kome pripadam,  a sada vidim i znam.  I ne samo da vidim i znam svakog čovjeka i ženu i curu i momka i dijete, nego volim ih i lijepi su mi pa dokle bude“ . Ibrišimoviću je bio posebno interesantan i zanimljiv upravo h. Adem Mešić.  On nas je posebno pitao o njemu. Kad smo mu ukratko kazali ko je i kakav je čovjek h. Adem, Ibrišimović je izvadio olovku i svoj tefter i nešto zapisao.  Pošto sam uglavnom redovno čitao sve što bi Ibrišimović pisao i objavljivao, jednog dana sam u jednoj njegovoj  zbirci pjesama “Zambaci moje duše“  pročitao i ovaj stih.:

 “ Ja  volim Allaha džellešanuhu i. Muhammeda allejhiselama

Ako budem u džennetu hoću li  se sjećati svoje kuće u Žepču.

U Žepču se jedan čovjek zove Adem Mešić.

Napisah,

Pročitah,

Duša šuti, ćuti iskre koje su se upalile posred mojih prsiju.

Ja volim Allaha džellešanuhu i Muhammeda  alejhiselama.“

 Pošto  mi se ova rečenica u kojoj pjesnik spominje Adema Mešića  po mom  laičkom i nada sve nekompetentnom mišljenju nije uklapala u kontekst  cijelog stiha., nije mi uopšte bilo jasno zašto je uopšte napisana jer je po meni bila bez ikakvog smisla.  Ubrzo je došao rat.  Žepče je okupirano, sve džamije porušene, Bošnjaci protjerani ili odvedeni u logor.  Kuće opljačkane, porušene, popaljene.  Prvi put otkako je Ferhat Pašina džamija sagrađena zašutjeli su ezani s njenih minareta na nekoliko godina.   H. Adem je kao i svi ostali Bošnjaci otjeran u logor.  Poslije nekog vremena provedenog u logoru, svi stariji bolesni i iznemogli pušteni su iz  i stavljeni u neku vrstu kućnog pritvora, al’ ne u svoje nego u tuđe kuće.  Na samom početku 1996 godine, pošto je već bio potpisan mir, ušao sam u Žepče koje je više ličilo na naselje pogođeno zemljotresom nego na naselje u kome žive civilizirani ljudi.  Skupili smo se na ruševini džamije i polu porušene vakufske kuće.  Dogovorili smo se da neke prostorije u kući osposobimo koliko je to moguće i da odmah počnemo sa  klanjanjem makar Jacije i Teravije jer je ramazan bio na pragu.  Bilo je to vrijeme kada nije bilo nikakve sigurnosti za ovakve “avanture“, pogotovo u Žepču u kome se dogodilo to što se dogodilo.  Praktično se još uvijek pušilo iz paljevina, ruševine na sve strane, bezzakonje na svakom koraku, oružje dostupno svima.  Kada o tome sada razmišljam sa ove distance, sam sebi moram priznati da to nije bilo nimalo pametno.  Izložio sam i sebe i te džematlije velikom riziku i opasnosti bez velike nužde.  Zato nije nikakvo čudo što su tada mnogi koji su već bili tu rekli da oni neće, ustvari,  ne smije dolaziti na teraviju niti se okupljati u džematu, a pogotovo noću.  Ja sam tada rekao da ću dolaziti tri prve noći pa ako budu još barem trojica sa mnom, klanjat ćemo čitav mjesec, a ako ne bude nikog od džematlija onda ću i ja prestati dolaziti.  Tada mi je h. Adem  prišao i rekao: “ Boga mi, Izet.ef., ako ćeš ti dolaziti iz Zenice, onda je i nama reda da dolazimo.“  Na prvu teraviju tog prvog ramazana u Žepču došlo je šest džematlija i ja kao imam.   Između tih šest džematlija bio svakako i h. Adem i jedna  vrlo vrijedna i hrabra žena Šerifa hanuma Isić.  Na žalost,  nisam zapamtio ostale.  H. Adem je kao i obično mujezinio.  Proučio je ezan u prostoriji jer smo željeli biti što tiši.  Kad smo završili prvu teraviju obratio sam se mojim hrabrim džematlijama i na kraju svoga obraćanja sam h. Ademu  rekao:“ Eto, hadžija, poslije tri godine opet smo proučili ezan u Žepču.“   On je malo zastao, pogledao, osmjehnuo se i rekao rečenicu koja najbolje govori ko je ustvari h. Adem Mešić, ali i rečenicu koja je moj najveći motiv sto ovo danas pišem.  Rekao je: “ Izet .ef., ezan u Žepču nikada nije ni prestajao, ja sam ezan učio svaki dan na pragu kuće u kojoj sam stanovao. Tiho i polahko, ali sam ga učio.“

 Bio sam iznenađen i fasciniran. Ostao sam bez teksta jer sam znao u kakvim se uslovima i pod kakvom prismotrom živjelo u Žepču u tom vremenu.  Tog ramazana svake noći nam se pridruživalo nekoliko novih džematlija, tako da dvadeset sedme noći nismo mogli stati u prostoriju koja nam je bila na raspolaganju.  Sljedećih deset godina Žepčaci su se vraćali u Žepče, popravljali  kuće, čistili okućnice i popravljali porušene džamije i vakufske prostore.  Džemat se formirao i svakog dana uvećavao.  H. Adem je ponovo bio sa džematom, obnavljao džamije i vakufske zgrade.  Doživio je obnovu Prečke, Gornjomahalske, Ferhat Pašine džamije i stambeno-polovne zgrade.  Doživio je  i postavljanje temelja svoje mahalske Trzanske džamije. 

Ali breme godina koje je hadžija nosio na svojim leđima sve ga je više pritiskalo i povijalo.  Počeo je dolaziti u džamiju sa štapom, počeo je sunete klanjati sjedeći, a kada je još više oslabio dolazio je u džamiju sa dva štapa i klanjao  više sjedeći nego stojeći.  Onda se počelo događati da hadžije nema u džamiji.  Uz pomoć svoje djece pojvljivao se samo na džumi.  Potpuno je oslabio tako da zadnjih dva mjeseca nije mogao dolaziti ni na džumu, ustvari legao je u postelju.  Drugog dana 2009 godine h. Adem je preselio na ahiret.  Mada je imao 89 godina i mada je bilo za očekivati njegovo preseljenje ipak smo se svi iznenadili i  jako ražalostili.  Ostala je velika praznina u džematu koja se teško adekvatno može popuniti.  Ostala je praznina u čaršiji žepačkoj jer je h. Adem u neku ruku bio zaštitni znak žepačke čaršije.  Rhm. h. Adem obilježio je skoro čitavo stoljeće džemata Ferhat Pašine džamije i žepačke čaršije.  Iza njega ostala je supruga Asifa hanuma koja je sa svojim hadžijom dijelila  vjeru u Boga i isti pogled na život i ovodunjalučke vrijednosti.  U skladnom braku živjeli su skoro sedamdeset godina.  Nekoliko puta mi je rhm. hadžija kazivao da kad se ženio nije ni na šta drugo gledao nego samo na onu Alejhiselamovu izreku “ Uzmi onu dobrog imana i  lijepog odgoja“.  Zato su imali tako lijep i skladan život u kome su stekli četvoro čestite i primjerne djece: Muhameda, Besima, Amiru i Ćamilu.  Svoju djecu odgajali su da budu prije svega muslimani ali i uzorni, čestiti i pošteni građani.  Hadžija mi je prije nekoliko mjeseci pokazao svoju oproruku koja je u vidu  vasijeta  a  koju  je napisao svojoj djeci. Između ostalog u toj oporuci on  kaže:

“Draga moja djeco!

Prihvatite Islam jedinu vjeru koju Allah dž.š. priznaje.  Prihvatite se Allahova užeta ako mislite da vam život bude lagodan , istjerajte šejtana iz kuće…I nakraju bih vas zamolio da se iza  naše smrti pazite,  posjećujete  jedni druge, da se ne svađate, da sestre pazite, da mogu doći na svoju očevinu da  posjete i posjede i grođa uskinu.  I neka vama vlada harmonija…Ugledajte se na nas, svoje roditelje,  i na naš život.  Mi smo za Boga znali i On je znao za nas i podario nam je lagodan život zato se i vi okrenite islamu i Bogu na sedždu padajte… Imam jednu želju  pa ko je od vas ispuni blago njemu,  a to je da popuni moje mjesto u džematu u džamiji… Bože uslišaj mi molbu i uputi ih na pravi put koji si ti obilježio  AMIN .“

Otišao je na  susret sa Gospodarom svjetova punog srca, vedrog čela, čistog obraza, zadovoljan s Njim i On sa njim zadovoljan ako Bog da. Otišao je čovjek bez čijih se blagih i toplih očiju nije mogao zamisliti džamijski saf, čovjek bez čijeg se glasa koji je stalno spominjao Uzvišenog nije mogao zamisliti namaz u dzamiji, čovjek čiji je lagani korak bio sastavni dio džamijskog dvorišta.  Molimo Uzvišenog Allaha dž.š. da  r. hadžiju uvrsti među robove svoje  s kojima je bio zadovoljan  i na Dunjauku i na Ahiretu i da ga uvede u obećani  džennet.  Na kraju da kažem da  sam se i te kako osvjedočio da umjetnici često puta svojim čulima vide, čuju ili osjete nešto što mi obični smrtnici ne možemo.  Potvrda tome je ona Ibrišimovićeva rečenica u stihu one  pjesme koju nisam odmah razumio  šta zapravo znači.  Ali sada je u potpunosti razumijem.  Ona je glasila: “ U Žepču ima jedan čovjek, zove se Adem Mešić.“

                                                                                                                                  Izet-ef. Efendić