MUSTAFA BEĆA – da se ne zaboravi
Postoje osobe koje su plodonosne ma šta da rade. Uglavnom su to tihi nenametljivi insani sa jasnim stavom, bez potrebe da brane svoje postupke.
Trud i iskren pristup poslu ili emanetu koji im je povjeren garancija su uspjehu. Takav je bio h. Mustafa Beća, ili jednostavno Beća…rođen u Žepču 1945. godine. Korijeni rahm. Mustafe su u Hercegovini, a njegov otac Bajro iz Hatelja, proživio je posebnu životnu priču. Rodno mjesto Hatelji, u tadašnjem Dabarskom polju, u kotaru Stolac, po popisu stanovništva iz 1931.godine imalo je 753 pravoslavna i 60 pripadnika muslimana. Ali ciljano i sistematski su vršeni različiti pritisci, zastrašivanja, pljačkanja i ubijanja muslimana ovog prostora da bi se iseljavali bilo gdje samo da nisu na ovim prostorima. Nakon potpunog uništenja sela augusta 1941. godine i svih naselja Dabarskog polja, Bajro, koji se u tom trenutku nalazio izvan svoga mjesta, dobivši informaciju šta se desilo s njegovim selom, i da se tamo nema gdje vratiti, zaputio se u Žepče, gdje su već pristigle i druge sada žepačke porodice, a koje su u Hercegovini doživjele sličnu sudbinu. Upoznao svoju Atifu, oženio se i dobio Mustafu, koji će za nekih 50ak godina, doživjeti sličnu sudbinu.
Inače, Dabar je zajednički naziv za sva naseljena mjesta i druge lokalitete koji se nalaze na Dabarskom polju. Dabarsko polje nalazi se oko 15 kilometara istočno od Stoca i okruženo je s više brda i planina. Dugo je oko 21, a široko od 1,5 do 2,5 kilometra a na njegovim obrubima tokom prošlih vremena formirala su se naseljena mjesta. Župu, odnosno nahiju Dabar, Turci su veoma rano zauzeli i u sudsko-administrativnom pogledu bila je u sastavu kadiluka: Blagaj, Foča, Nevesinje i Stolac. U novijoj historiji Dabar se zvanično zamjenjuje nazivom Berkovići (zaseoci : Donji Klečak, Gornji Klečak, Poratak i Trebesin) koji će u vrijeme kada je Stolac imao status sreza, imati status mjesnog odbora, zatim općine, pa naseljenog mjesta, a nakon završetka posljednjeg rata i donošenja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995.godine, Berkovići postaju općina u sastavu manjeg BH entiteta. Za vrijeme turske vladavine na Dabar su stalno dolazile hajdučke i uskočke grupe iz Crne Gore i Dalmacije kao i domaće harambaše koje su napadale muslimansko stanovništvo.[1] Osvrt je ovo na korijene našeg hadžije.
Mustafi Beći klanjali smo dženazu u nedjelju, 16.02.2025. godine. Broj prisutnih na dženazi bio impozantan. Mi imami volimo reći da broj prisutnih ”govori” o kakvoj osobi se radi…
H. Mustafa je zaslužio i više jer on je bio matica oko koje su se ljudi okupljali , pa i onda kad je bilo najteže jer, kako u obraćanju na dženazi reče glavni imam MIZ-e Žepče, Džafer ef. Gračić, ”njegova kuća nema kapiju…”
Pored svog zahtjevnog posla, svojoj Islamskoj zajednici posvetio je 10 godina, predvodeći MIZ Žepče, kao predsjednik. Zajedno sa tadašnjim glavnim imamom Izetom-ef. Efendićem, imamima i dobronamjernim vjernicima, ostavio je neizbrisive tragove koji svjedoče i još dugo će, ako Bog da, svjedočiti uspjehu koji je u tom periodu ostvaren: – obnovljena je Ferhat-pašina džamija i ukrašena drugom munarom – sagrađena je zgrada MIZ sa modernim i funkcionalnim stambeno-poslovnim prostorijama – uspješno je provedena centralizacija na cijelom prostoru našeg medžlisa…
Hadžija je bio predsjednik IO MIZ-e Žepče 10 godina (1998.– 2008.) i to u najtežim godinama za povratak i zaživljavanje MIZ-e Žepče, posebno u džematima koji su tokom ratnih dešavanja doživjeli potpuno uništenje i devastaciju infrastrukture tadašnjeg Odbora IVZ Žepče. Hadžija je radio u svojoj radnji, vrstan majstor i pošteno zarađivao hljeb sebi i svojoj porodici. Najbolje to znaju njegova Esma hanuma i sinovi Armin i Nermin.Uvijek je naglašavao važnost rada i učenja i vezao to za vjeru. Uvijek je bio na usluzi Islamskoj zajednici, a pogotovo svome džematu. Zajednica i džemat su mu bili prioriteti. Njegov hizmet i zajednici i džematu, Allahovom voljom i odredbom, došao je do punog izražaja nažalost u najtežim životnim pričama, kako samog hadžije i porodice, tako i svih stanovnika Žepča. Volio je hadžija da se posao radi “tabijatli”, imao je razumijevanja, zadovoljstvo je bilo raditi i sarađivati s njim. Zajednica ga je prepoznala i prilikom predratnog aktiviranja MDD “Merhamet”-a, kada je izabran za prvog predsjednika Općinskog odbora “Merhamet” Žepče.
Sa svakim je razgovarao uz potpuno uvažavanje i poštovanje. Između ostalog, u “njegovom vaktu”, želio je stabilnu i jaku svoju zajednicu – i uspio je u tome. Sama činjenica da njegova avlija nema kapiju – govori dosta o njemu – ta avlija i hadžija i njegova porodica bili su u svakom trenutku kutak u koji su svraćali SVI iz bilo kojeg razloga. I za dobro ali i za manje dobro. I za šalu, i za ozbiljnu priču, ali i za poneku čaršijsku “tajnu”. Znaju to dobro muslimani Žepča posebno. Uzeti islamsku zajednicu odmah nakon rata, nakon agresije, i biti na čelu te zajednice sa tadašnjim glavnim imamom i imamima, to je bio poseban izazov i velika hrabrost.
Hadžija je bio jedan od najistaknutijih članova mnogih naših građevinskih odbora. Izgradnja i podizanje zajednice je trajalo nekoliko godina a Beća je uporno i bez napora dežurao na izgradnji i svakodnevno se radovao svakoj novoj cigli i novom – starom izgledu kako žepačkih džamija, tako i čaršije, posebno Ferhat-pašine džamije, nju je posebno volio. Propratio je hadžija mnoge temeljce za naše objekte u kojima danas uživamo, propratio je i svečana otvorenja, ali nije žalio ni sebe, ni svoga vremena, ni svoje porodice ni svojih sredstava. Beća je bio nevjerovatan znak džemata ali i žepačke čaršije. Bećina radnja je bila tačka spajanja, radnja koja priča mnoge priče… Jer hadžija nikada i nigdje nije išao iz Žepča. Poseban je vakif. Porodica Beća na hizmetu je svojoj i našoj zajednici bila punih 21 godinu.
Njegov odlazak gubitak je za cijelu našu zajednicu a posebno za njegovu porodicu koja može i treba biti ponosna – Esma hanuma sa sinovima Arminom i Nerminom i njihovim porodicama…s hadžijom je otišao i jedan veliki dio žepačke historije.
Tevhid u povodu sedam dana od preseljenja na ahiret, pred hadžijinu dušu, proučit će se u subotu, 22. februara, u Ferhat-pašinoj džamiji, nakon ikindija-namaza.
Gospodaru, podari mu magfiret, rahmet i selamet Tvoj…amin!
T. Irdin/R. Zuhdija
[1] Genocid nad muslimanima Dabra, Tahir Đulić
