IZ-a u Žepču u periodu 1458.-2008.godine
Izet ef. Efendić, glavni imam medžlisa islamske zajednice Žepče
Izlaganje na međunarodnom naučnom simpoziju, održanom dana
10. i 11. 10. 2008.godine u Domu kulture u Žepču,
a u povodu 550. godišnjice Žepča
Izlaganje na međunarodnom naučnom simpoziju, održanom dana
10. i 11. 10. 2008.godine u Domu kulture u Žepču,
a u povodu 550. godišnjice Žepča
-kompletan materijal
ISLAMSKA ZAJEDNICA U ŽEPČU U PERIODU OD 1458.-2008.godine
Islamska zajednica u Žepču datira od sredine 15. stoljeća. Dakle, od dolaska Osmanlija
na ove prostore. I pored činjenice da na području Žepča islam egzistira oko pet stoljeća,
podaci o institucijama islamske zajednice veoma su oskudni, kako u ranoj, tako i u
kasnoj fazi osmanske vladavine u Bosni, ali i oni iz novije prošlosti.
Arhiva Islamske zajednice u Žepču doživjela je teška stradanja i spaljivanja u više navrata
a najteža u vrijeme prodora Eugena Savojskog (1697), Drugom svjetskom ratu (1941-45)
i najzad 1993. godine od strane HVO. Dodatnu poteškoću predstavlja i to što ranije nije
bilo pokušaja da se da historijski prikaz, konstituiranja i rada Islamske zajednice u našoj
općini, čime bi vjerovatno bio očuvan značajan dio podataka o njenom radu i organizaciji.
Stoga će ovaj rad predstavljati pokušaj da se prikaže jedan historijski presjek postanka
i rada Islamske zajednice u Žepču, u mjeri u kojoj to omogućuju raspoloživi izvori i literatura.
Nažalost, nije očuvano ni mnogo spomenika materijalne kulture, na osnovu kojih
bi se moglo rekonstruirati nešto iz ranije prošlosti zajednice na ovom prostoru.
na ove prostore. I pored činjenice da na području Žepča islam egzistira oko pet stoljeća,
podaci o institucijama islamske zajednice veoma su oskudni, kako u ranoj, tako i u
kasnoj fazi osmanske vladavine u Bosni, ali i oni iz novije prošlosti.
Arhiva Islamske zajednice u Žepču doživjela je teška stradanja i spaljivanja u više navrata
a najteža u vrijeme prodora Eugena Savojskog (1697), Drugom svjetskom ratu (1941-45)
i najzad 1993. godine od strane HVO. Dodatnu poteškoću predstavlja i to što ranije nije
bilo pokušaja da se da historijski prikaz, konstituiranja i rada Islamske zajednice u našoj
općini, čime bi vjerovatno bio očuvan značajan dio podataka o njenom radu i organizaciji.
Stoga će ovaj rad predstavljati pokušaj da se prikaže jedan historijski presjek postanka
i rada Islamske zajednice u Žepču, u mjeri u kojoj to omogućuju raspoloživi izvori i literatura.
Nažalost, nije očuvano ni mnogo spomenika materijalne kulture, na osnovu kojih
bi se moglo rekonstruirati nešto iz ranije prošlosti zajednice na ovom prostoru.
Koliko se na osnovu raspoloživih pisanih izvora može vidjeti, najstarija džamija u
Žepču je Ferhat-pašina, sagrađena nešto prije 1568. godine.[1] Sama činjenica da
je došlo do potrebe izgradnje džamije (objekta gdje se izvode zajedničke molitve
vjernika muslimana) govori nam da je u Žepču bila organizirana i razvijena zajednica
muslimana, koja je imala potrebu za džamijom kao mjestom gdje se obavljaju
zajedničke islamske dužnosti, posebno one koje se ne mogu obavljati individualno u
svojim domovima, kao npr. sedmične (džume) ili godišnje (bajrami). To govori da je
već u prvoj polovini 16. stoljeća bio osnovan džemat, što je osnovna ćelija institucionalnog
organiziranja vjernika muslimana.
Žepču je Ferhat-pašina, sagrađena nešto prije 1568. godine.[1] Sama činjenica da
je došlo do potrebe izgradnje džamije (objekta gdje se izvode zajedničke molitve
vjernika muslimana) govori nam da je u Žepču bila organizirana i razvijena zajednica
muslimana, koja je imala potrebu za džamijom kao mjestom gdje se obavljaju
zajedničke islamske dužnosti, posebno one koje se ne mogu obavljati individualno u
svojim domovima, kao npr. sedmične (džume) ili godišnje (bajrami). To govori da je
već u prvoj polovini 16. stoljeća bio osnovan džemat, što je osnovna ćelija institucionalnog
organiziranja vjernika muslimana.
Sagrađena džamija, nazvana je Ferhat-pašina džamija ili Ferhadija, po imenu svoga osnivača.
Po Muvekitu, sagradio ju je onaj isti Ferhat-beg koji je sagradio sarajevsku i
tešanjsku Ferhadiju. Ako je to tako, onda je on umro iste one godine kada je i završena
ova džamija i pokopan ispred Ferhadije u Tešnju. Ali, biće ipak da je Ferhat-pašina džamija
sagrađena nešto ranije, jer se već 1565. godine kao službenici ove džamije spominju
Ibrahim, sin Ejnehana, imam Ferhat-pašine džamije, i Mustafa,
sin Sulejmana mujezin iste džamije.[2]
Kao službenici džamije u Žepču početkom 17. stoljeća spominju se još imam i hatib
Mustafa i mujezin Ferhat.[3]
Po Muvekitu, sagradio ju je onaj isti Ferhat-beg koji je sagradio sarajevsku i
tešanjsku Ferhadiju. Ako je to tako, onda je on umro iste one godine kada je i završena
ova džamija i pokopan ispred Ferhadije u Tešnju. Ali, biće ipak da je Ferhat-pašina džamija
sagrađena nešto ranije, jer se već 1565. godine kao službenici ove džamije spominju
Ibrahim, sin Ejnehana, imam Ferhat-pašine džamije, i Mustafa,
sin Sulejmana mujezin iste džamije.[2]
Kao službenici džamije u Žepču početkom 17. stoljeća spominju se još imam i hatib
Mustafa i mujezin Ferhat.[3]
Godine 1760. izdan je berat kojim se prenose plate šestorice službenika Ferhat-pašine džamije
u Žepču na hercegovačku vojnugan mukatu, iz koje će im se od tog dana isplaćivati
propisana primanja, a koje su do tada dobijali od prihoda Solane u Tuzli.[4] Iz toga možemo
zaključiti da je Ferhat-pašina džamija imala vrlo visoku sistematizaciju radnih mjesta.
Ona je imala imama (osobu koja je predvodila u namazu, molitvi),
hatiba (osobu koja isključivo drži hutbe – propovjedi petkom i bajramima
i drugim prilikama prema potrebi),
muallima koji isključivo podučava djecu u mektebu (učitelj),
dva mujezina (pomoćnici imamu) i muarifa (učač Kur'ana petkom i za blagdane).
u Žepču na hercegovačku vojnugan mukatu, iz koje će im se od tog dana isplaćivati
propisana primanja, a koje su do tada dobijali od prihoda Solane u Tuzli.[4] Iz toga možemo
zaključiti da je Ferhat-pašina džamija imala vrlo visoku sistematizaciju radnih mjesta.
Ona je imala imama (osobu koja je predvodila u namazu, molitvi),
hatiba (osobu koja isključivo drži hutbe – propovjedi petkom i bajramima
i drugim prilikama prema potrebi),
muallima koji isključivo podučava djecu u mektebu (učitelj),
dva mujezina (pomoćnici imamu) i muarifa (učač Kur'ana petkom i za blagdane).
[1] Hamdija Kreševljaković, Žepče, separat iz kalendara ,,Napredak“ za god. 1937., Sarajevo, 1936.
[2].Aladin Husić, „Žepče u Osmanskim izvorima u 15. i 16. stoljeću“, str. 8. (rukopis)
[3]Aladin Husić, „Žepče u Osmanskim izvorima u 15. i 16. stoljeću“, str. 8. (rukopis)
[4] H. Kreševljaković, Žepče, str. 6
—————————————————————————-
—————————————————————————-
U to vrijeme u Ferhat-pašinoj džamiji službovali su:
- Omer halifa, imam sa platom od 10 akči dnevno
- Abdurahman halifa, hatib sa platom od 10 akči dnevno
- Omer halifa, muallim sa platom od 5 akči dnevno
- Ibrahim halifa, prvi mujezin sa platom od 5 akči dnevno
- Ali halifa, drugi mujezin sa platom od 2 akče dnevno
- Husein halifa, muarrif sa platom od 2 akče dnevno.[1]
Kako se iz izloženog može vidjeti, uz ovu džamiju je postojao i jedan
mekteb (škola za osnovno obrazovanje), kasnije i medresa, koja je bila aktivna sve
do Drugog svjetskog rata. U svom autentičnom obliku Ferhat-pašina džamija je bila
dimenzija 20 x 9 metara, i to sa vanjskim sofama (otvoreni dio džamije izvan glavnog
molitvenog prostora pod istim krovom). Velika poplava 1870. godine u kojoj je voda rijeke Bosne
poplavila Žepče, dostigla je visinu od jednog aršina (70 cm) unutar džamije i znatno je oštetila.
Džamija je nakon toga obnovljena 1872. godine (kamena ploča sa natpisom
o poplavi i sada postoji ).[2]
mekteb (škola za osnovno obrazovanje), kasnije i medresa, koja je bila aktivna sve
do Drugog svjetskog rata. U svom autentičnom obliku Ferhat-pašina džamija je bila
dimenzija 20 x 9 metara, i to sa vanjskim sofama (otvoreni dio džamije izvan glavnog
molitvenog prostora pod istim krovom). Velika poplava 1870. godine u kojoj je voda rijeke Bosne
poplavila Žepče, dostigla je visinu od jednog aršina (70 cm) unutar džamije i znatno je oštetila.
Džamija je nakon toga obnovljena 1872. godine (kamena ploča sa natpisom
o poplavi i sada postoji ).[2]
Ferhat-pašina džamija imala je četverostrani krov i drvenu munaru.
Za vrijeme službovanja Hasan ef. Toromanovića iz Cazina, 1946. godine
podignuta je betonska munara.
Svoj autentični oblik džamija je zadržala sve do 1977. godine. Tada je, na mjestu ranije napravljena
nova džamija, zadržavši munaru iz 1946. godine. U tom obliku zadržala se samo do 1993. godine,
kada nastaje temeljito nasilno rušenje žepačkih džamija i drugih vakufskih objekata u gradu i okolini.
Za vrijeme službovanja Hasan ef. Toromanovića iz Cazina, 1946. godine
podignuta je betonska munara.
Svoj autentični oblik džamija je zadržala sve do 1977. godine. Tada je, na mjestu ranije napravljena
nova džamija, zadržavši munaru iz 1946. godine. U tom obliku zadržala se samo do 1993. godine,
kada nastaje temeljito nasilno rušenje žepačkih džamija i drugih vakufskih objekata u gradu i okolini.
Ispred mihrabskog zida smještena su dva sarkofaga, koja su sada teško oštećena i koje ćemo,
svakako, nastojati restaurirati. Ne znamo ko su osobe koje su tu ukopane, jer samo na jednom
nišanu imamo natpis ( Bog je jedan a Muhammed je vjerovjesnik, godina 1053/1643.)
Ovo je ujedno i najstariji nišan do sada otkriven u mezarlucima žepačkih džamija.
svakako, nastojati restaurirati. Ne znamo ko su osobe koje su tu ukopane, jer samo na jednom
nišanu imamo natpis ( Bog je jedan a Muhammed je vjerovjesnik, godina 1053/1643.)
Ovo je ujedno i najstariji nišan do sada otkriven u mezarlucima žepačkih džamija.
U Gornjoj mahali nalazi se tipična mahalska džamija, sa drvenom munarom.
Nju je sagradio neki Mehmed Buzadži, što se vidi iz berata 1816.godine, kojim se popunjava
mjesto imama u toj džamiji.[3] Džamija je nekoliko puta renovirana i popravljana.
Pretposljednji put bila je temeljito rekonstruirana 1989-1990 godine, neposredno pred
njeno najveće stradanje od kada postoji.
Nju je sagradio neki Mehmed Buzadži, što se vidi iz berata 1816.godine, kojim se popunjava
mjesto imama u toj džamiji.[3] Džamija je nekoliko puta renovirana i popravljana.
Pretposljednji put bila je temeljito rekonstruirana 1989-1990 godine, neposredno pred
njeno najveće stradanje od kada postoji.
Treća džamija je Ali-begova ili Trzanska, koju je sagradio neki Ali-beg, ali ne zna se koji,
na mjestu zvanom Trzna, pa otuda i naziv Trzanska džamija. Ovo je bila jedina potkupolna džamija
u Žepču, od 17. stoljeća, kada se pretpostavlja da je sagrađena, pa sve do 1977. godine,
kada je i Ferhat-pašina džamija dobila kupolu.
na mjestu zvanom Trzna, pa otuda i naziv Trzanska džamija. Ovo je bila jedina potkupolna džamija
u Žepču, od 17. stoljeća, kada se pretpostavlja da je sagrađena, pa sve do 1977. godine,
kada je i Ferhat-pašina džamija dobila kupolu.
Pouzdano se zna da ju je spalio princ Eugen Savojski 1697. godine. Ona je, inače,
bila najljepši spomenik iz doba Turske i Austrougarske vlasti u BiH. U njenom dvorištu pokopan
je posljednji vrandučki kapetan Mahmud-beg 1864. godine, drug i prijatelj Zmaja od Bosne,
Husein-kapetana Gradaščevića. Prema usmenim kazivanjima, ova džamija je
temeljito renovirana 1900. godine.
Njena sofa bila je natkrivena kosim krovom, koji je ostao sve do 1986. godine, kada je pred
neposrednu katastrofu koju će doživjeti sa ostalim džamijama 1993. godine, bila temeljito renovirana.
Te, 1986. godine, njena sofa dobila je tri male kupole. Ali, i ona će nakratko uživati u novom ruhu,
samo do augusta 1993.godine.
bila najljepši spomenik iz doba Turske i Austrougarske vlasti u BiH. U njenom dvorištu pokopan
je posljednji vrandučki kapetan Mahmud-beg 1864. godine, drug i prijatelj Zmaja od Bosne,
Husein-kapetana Gradaščevića. Prema usmenim kazivanjima, ova džamija je
temeljito renovirana 1900. godine.
Njena sofa bila je natkrivena kosim krovom, koji je ostao sve do 1986. godine, kada je pred
neposrednu katastrofu koju će doživjeti sa ostalim džamijama 1993. godine, bila temeljito renovirana.
Te, 1986. godine, njena sofa dobila je tri male kupole. Ali, i ona će nakratko uživati u novom ruhu,
samo do augusta 1993.godine.
[1] H. Kreševljaković,, Žepče, str. 7.
[2] Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II, Istočna i
Centralna Bosna, Sarajevo 1977., str. 246-247.
Centralna Bosna, Sarajevo 1977., str. 246-247.
[3] H. Kreševljaković, Žepče, str. 7.
——————————————————————————-
——————————————————————————-
Četvrta džamija je u naselju Preko, na desnoj obali rijeke Bosne. Ne zna se kad je sagrađena,
ali se i ona smješta u 17. stoljeće. Bila je to obična mahalska džamija sa drvenom konstrukcijom
i sa drvenom munarom. Ranih osamdestih godina, zbog dotrajalosti materijala, džamija je srušena,
a na njenom mjestu podignuta je nova od betonskih elemenata i betonska munara.
I ona je ostala samo do 1993.godine.
ali se i ona smješta u 17. stoljeće. Bila je to obična mahalska džamija sa drvenom konstrukcijom
i sa drvenom munarom. Ranih osamdestih godina, zbog dotrajalosti materijala, džamija je srušena,
a na njenom mjestu podignuta je nova od betonskih elemenata i betonska munara.
I ona je ostala samo do 1993.godine.
Rušenje žepačkih džamija 1993. godine
Islamska zajednica u Žepču nikada, u svojoj historiji dugoj 550 godina, nije doživjela takvo
uništenje, razaranje i devastaciju svojih džamija, mesdžida i vakufskih objekata,
kao što je to bilo u periodu 1993.-1994. godine, za vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH.
Naime, 24.06.1993. godine, došlo je do oružanih sukoba ove dvije vojne formacije.
Odmah trećeg dana sukoba, 26.06.1993. godine, vojnici HVO-a zapaljivom municijom
zapalili su Gornjomahalsku džamiju i nekoliko kuća oko nje.[1]
Pošto je bila drvena konstrukcija krova i munare,
ona je u potpunosti izgorjela. Ostali su samo zidovi.
U poslijepodnevnim satima 28.06.1993. godine,
na isti način zapalili su ulazna vrata na Ferhat-pašinoj džamiji, prozore na prednjoj strani,
ogradu na mahfilu, i drvene stepenice u betonskoj munari.
Ali, što je najbolnije,izgorjela je kompletna arhiva (matične knjige)
Islamske zajednice Žepče, koja je bila smještena u jednoj postoriji na spratu džamije.[2]
Ovo fizičko oštećenje se ipak saniralo odmah nakon izlaska grupe muškaraca iz logora.[3]
uništenje, razaranje i devastaciju svojih džamija, mesdžida i vakufskih objekata,
kao što je to bilo u periodu 1993.-1994. godine, za vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH.
Naime, 24.06.1993. godine, došlo je do oružanih sukoba ove dvije vojne formacije.
Odmah trećeg dana sukoba, 26.06.1993. godine, vojnici HVO-a zapaljivom municijom
zapalili su Gornjomahalsku džamiju i nekoliko kuća oko nje.[1]
Pošto je bila drvena konstrukcija krova i munare,
ona je u potpunosti izgorjela. Ostali su samo zidovi.
U poslijepodnevnim satima 28.06.1993. godine,
na isti način zapalili su ulazna vrata na Ferhat-pašinoj džamiji, prozore na prednjoj strani,
ogradu na mahfilu, i drvene stepenice u betonskoj munari.
Ali, što je najbolnije,izgorjela je kompletna arhiva (matične knjige)
Islamske zajednice Žepče, koja je bila smještena u jednoj postoriji na spratu džamije.[2]
Ovo fizičko oštećenje se ipak saniralo odmah nakon izlaska grupe muškaraca iz logora.[3]
Kada se 29.06.1993. godine pojavilo sedam tenkova i deset borbenih oklopnjaka,
posuđenih od srpske vojske,[4] i kada su počeli razarati kuće i ubijati civile,
komanda 319. brdske brigade Armije BiH, i najveći dio vojnika, da bi zaštitili grad od
razaranja i civilno stanovništvo od stradanja, 30.06.1993. godine,
prekinuli su borbe i predali oružje.
Sve civilno, muslimansko stanovništvo istjerano je iz svojih kuća i silom odvedeno u
logor „Hale Nove trgovine“, njih oko 5 000. S njima su dovedeni i civili muslimani sa Šeherskog
područja koji su već bili stigli u Žepče.[5] To isto se dogodilo, istog dana, i sa civilima sela Ozimica.
U logor su odvedeni službenici Islamske zajednice, imami, Esad ef. Dedović, imam iz Žepča
i Nedžib ef. Zgrčo, imam iz Begovog Hana, koji se slučajno našao u čaršiji prvog dana sukoba,
i više nije mogao izaći. Iz tog logora, moj kolega Nedžib ef. Zgrčo, imam iz Begov Hana,
nikad se nije vratio.
Njegove kosti još uvijek nisu nađene.[6] Za razliku od muslimana Žepča i Ozimice, muslimani sela
Vitlaci prošli su znatno bolje. Oni su, zahvaljujući posredovanju i autoritetu svojih starih komšija,
Joze i Marka Jukića, mogli ponijeti svu pokretnu imovinu, osim stoke, i mirno uz pratnju HVO-a,
napustiti svoje kuće i izaći na područje Donje Golubinje.[7] Humanu gestu ovih pojedinaca
stanovnici sela Vitlaci pamte, i nikada neće zaboraviti, kao što se neće zaboraviti mnoge
humane geste pojedinaca u samom gradu, za vrijeme postojanja logora u Žepču.
posuđenih od srpske vojske,[4] i kada su počeli razarati kuće i ubijati civile,
komanda 319. brdske brigade Armije BiH, i najveći dio vojnika, da bi zaštitili grad od
razaranja i civilno stanovništvo od stradanja, 30.06.1993. godine,
prekinuli su borbe i predali oružje.
Sve civilno, muslimansko stanovništvo istjerano je iz svojih kuća i silom odvedeno u
logor „Hale Nove trgovine“, njih oko 5 000. S njima su dovedeni i civili muslimani sa Šeherskog
područja koji su već bili stigli u Žepče.[5] To isto se dogodilo, istog dana, i sa civilima sela Ozimica.
U logor su odvedeni službenici Islamske zajednice, imami, Esad ef. Dedović, imam iz Žepča
i Nedžib ef. Zgrčo, imam iz Begovog Hana, koji se slučajno našao u čaršiji prvog dana sukoba,
i više nije mogao izaći. Iz tog logora, moj kolega Nedžib ef. Zgrčo, imam iz Begov Hana,
nikad se nije vratio.
Njegove kosti još uvijek nisu nađene.[6] Za razliku od muslimana Žepča i Ozimice, muslimani sela
Vitlaci prošli su znatno bolje. Oni su, zahvaljujući posredovanju i autoritetu svojih starih komšija,
Joze i Marka Jukića, mogli ponijeti svu pokretnu imovinu, osim stoke, i mirno uz pratnju HVO-a,
napustiti svoje kuće i izaći na područje Donje Golubinje.[7] Humanu gestu ovih pojedinaca
stanovnici sela Vitlaci pamte, i nikada neće zaboraviti, kao što se neće zaboraviti mnoge
humane geste pojedinaca u samom gradu, za vrijeme postojanja logora u Žepču.
[1] Trenutno mnogi živi svjedoci a između ostalih: Mehić Bešira, Mehić Aladin, Bajrić Razija,
Poturović Hasan, Šečić Vedad, Šečić Nasiha i drugi.
Poturović Hasan, Šečić Vedad, Šečić Nasiha i drugi.
[2] Trenutno mnogi živi svjedoci a između ostalih: Dedović Esad ef., Dizdarević Suad,
Dizdarević Senada, Mujčinović Zumra i drugi.
Dizdarević Senada, Mujčinović Zumra i drugi.
[3] Dedović Esad ef. imam džamije (i sam bio u logoru).
[4] Franjo Marić, Kronologija žepačkog kraja, 1458-2008, Žepče-Zagreb, 2008, str. 484.
[5] Logor registrovan i logoraši popisani, te imaju svoje brojeve od strane MCK,
dokumenti postoje ali ih MCK ne želi ustupiti
dokumenti postoje ali ih MCK ne želi ustupiti
[6] Komisija za traženje nestalih BiH.
[7] Usmeno kazivanje stanovnika sela Vitlaci (Mehić Omer, Mehić Salih, Mehić Ašir,
Prijić Kasim i drugi).
Prijić Kasim i drugi).
——————————————————————————–
Od tada, dakle od 01.07.1993. pa sve do konačnog mira u Dejtonu, 1995. godine, na području
grada Žepča te većine okolnih sela, uključujući prazna muslimanska sela Ozimicu i Vitlace,
djeluje isključivo HVO-a, kao vojna i civilna vlast. U tom periodu dogodilo se najveće stradanje
objekata I.Z.-e u Žepču, Ozimici i Vitlacima.
grada Žepča te većine okolnih sela, uključujući prazna muslimanska sela Ozimicu i Vitlace,
djeluje isključivo HVO-a, kao vojna i civilna vlast. U tom periodu dogodilo se najveće stradanje
objekata I.Z.-e u Žepču, Ozimici i Vitlacima.
Hronologija stradanja objekata Islamske zajednice u Žepču
Ferhat-pašina džamija, minirana u martu 1994.godine, a obnovljena i
svečano otvorena u septembru 2006.godine
Odmah početkom jula, 03.07.1993. godine vojnici HVO-a zapalili su mesdžid (džamija bez munare)
u Ozimici i vakufsku kuću namijenjenu za stanovanje mjesnog imama.[1]
u Ozimici i vakufsku kuću namijenjenu za stanovanje mjesnog imama.[1]
Priječka džamija neprestano je gađana topovskim i tenkovskim projektilima,
sa položaja HVO koji su se nalazili nasuprot džamije. Munara je gađana u visini 5 metara od zemlje,
sve dok nije presječena i dok se nije srušila. To se dogodilo 12. 07.1993. godine, u ranim
poslijepodnevnim satima.[2] Naravno, tokom silnog gađanja munare, razorena je i sama džamija.
Nekoliko sedmica kasnije, odnosno 29.07.1993.godine zapalili su mesdžid u džematu Vitlaci,
kao i privatne stambene objekte muslimana.[3] Ovo se dogodilo poslije izvedene akcije
Armije BiH na koti Vis.
sa položaja HVO koji su se nalazili nasuprot džamije. Munara je gađana u visini 5 metara od zemlje,
sve dok nije presječena i dok se nije srušila. To se dogodilo 12. 07.1993. godine, u ranim
poslijepodnevnim satima.[2] Naravno, tokom silnog gađanja munare, razorena je i sama džamija.
Nekoliko sedmica kasnije, odnosno 29.07.1993.godine zapalili su mesdžid u džematu Vitlaci,
kao i privatne stambene objekte muslimana.[3] Ovo se dogodilo poslije izvedene akcije
Armije BiH na koti Vis.
Eksplozija, koja je probudila cijeli grad i okolinu 23.08.1993. godine, u 02 h. i 15 min. noću,
raznijela je Trzansku (Alibegovu) džamiju i munaru. Kameni blokovi i limovi sa kupola
padali su po čitavom užem dijelu grada.[4] Ovo se dogodilo u potpuno mirnoj
noći augusta 1993. godine, a ne u „višednevnim žestokim sukobima između muslimanskih
i hrvatskih snaga“ kako to piše Franjo Marić u svojoj posljednjoj „Kronologiji žepačkoga kraja“.[5]
U ovom periodu, također, zapaljena je jedna vakufska kuća u Žepču, u kojoj je
stanovao imam Esad ef. Dedović. Ona još nije podignuta.
Teško je oštećena i stambeno-poslovna kuća u dvorištu Ferhat-pašine džamije.
Dva dana nakon potpisivanja Vašingtonskog mira između Armije BiH i HVO,
noću sa 20. na 21. mart 1994. godine, ponovo je, ali sada mnogo teže minirana glavna
Ferhat-pašina džamija u Žepču.[6] Istina, ona se nije potpuno urušila, ali je toliko oštećena da
je bila velika dilema građevinskih stručnjaka da li je treba potpuno ukloniti ili sanirati postojeće.
Ipak su se odlučili na sanaciju. Iako ću nakratko izaći iz okvira moje teme, radi objektivnog
informisanja javnosti o rušenju vjerskih objekata na području Žepča, moram kazati da je u
mjesecu julu 1993.godine zapaljena kapela-crkva na mjesnom groblju u Donjoj Golubinjoj.
Pošto sam i sam u to vrijeme lično bio u Donjoj Golubinji, čuo sam da neki naoružani ljudi
hoće da zapale kapelu. Otišao sam u komandu brigade, koja je tada pokrivala to područje i
zatražio da se to spriječi. To je i spriječeno toga dana, ali, nažalost, sljedećih dana kapela je
ipak zapaljena. Ja je stavljam na dušu Armije BiH, jer je nisu dovoljno i adekvatno zaštitili,
i pored mog upozorenja.
raznijela je Trzansku (Alibegovu) džamiju i munaru. Kameni blokovi i limovi sa kupola
padali su po čitavom užem dijelu grada.[4] Ovo se dogodilo u potpuno mirnoj
noći augusta 1993. godine, a ne u „višednevnim žestokim sukobima između muslimanskih
i hrvatskih snaga“ kako to piše Franjo Marić u svojoj posljednjoj „Kronologiji žepačkoga kraja“.[5]
U ovom periodu, također, zapaljena je jedna vakufska kuća u Žepču, u kojoj je
stanovao imam Esad ef. Dedović. Ona još nije podignuta.
Teško je oštećena i stambeno-poslovna kuća u dvorištu Ferhat-pašine džamije.
Dva dana nakon potpisivanja Vašingtonskog mira između Armije BiH i HVO,
noću sa 20. na 21. mart 1994. godine, ponovo je, ali sada mnogo teže minirana glavna
Ferhat-pašina džamija u Žepču.[6] Istina, ona se nije potpuno urušila, ali je toliko oštećena da
je bila velika dilema građevinskih stručnjaka da li je treba potpuno ukloniti ili sanirati postojeće.
Ipak su se odlučili na sanaciju. Iako ću nakratko izaći iz okvira moje teme, radi objektivnog
informisanja javnosti o rušenju vjerskih objekata na području Žepča, moram kazati da je u
mjesecu julu 1993.godine zapaljena kapela-crkva na mjesnom groblju u Donjoj Golubinjoj.
Pošto sam i sam u to vrijeme lično bio u Donjoj Golubinji, čuo sam da neki naoružani ljudi
hoće da zapale kapelu. Otišao sam u komandu brigade, koja je tada pokrivala to područje i
zatražio da se to spriječi. To je i spriječeno toga dana, ali, nažalost, sljedećih dana kapela je
ipak zapaljena. Ja je stavljam na dušu Armije BiH, jer je nisu dovoljno i adekvatno zaštitili,
i pored mog upozorenja.
džamija u Gornjoj Mahali, zapaljena 26.06.1993.godine, a obnovljena u ljeto 2005.godine
Ferhat-pašina džamija, minirana u martu 1994.godine, a obnovljena i
svečano otvorena u septembru 2006.godine
razrušena džamija i srušena munara džamije u Preku 12.07.1993.godine, obnovljena 1998.godine
mesdžid u Ozimici zapaljen 03.07.1993. godine, a obnovljen 1999./2000.godine
Trzanska džamija, minirana 23.08.'93.god. Vakufska kuća, Žepče, zapaljena u ljeto ‘93.godine
Mesdžid na Vitlacima, zapaljen 29.07.1993. godine, a obnovljen 1999.godine
[1] Bečić Fuad, preostao sakriven u šumi, odakle je posmatrao ovaj događaj (trenutno živi svjedok).
[2] Dnevnik komandanta odbrane Preka, Odić Sead, medicinska sestra Zemira Mujičić.
[3] Vojnici: Bekrija Mehić, Mirzet Bašić, Husein Mehić posmatrali sa mjesta Mehkote (svi živi).
[4] Stotine živih svjedoka (Hajrudin Odić, prvi komšija, Šahinović Nurđehan,
Šahinović Ajša, Nalić Safa).
Šahinović Ajša, Nalić Safa).
[5] Franjo Marić, Kronologija žepačkoga kraja, str. 485
[6] Stotine živih svjedoka (Esad ef. Dedović, Mustafa Beća, Hazim Malićbegović,
Bekir Šaćiragić, Azra Šaćiragić i mnogi drugi).
Bekir Šaćiragić, Azra Šaćiragić i mnogi drugi).
——————————————————————————
Popravak porušenih džamija
Zahvaljujući visokom procentu povratka muslimana na svoja ognjišta u Žepču, Ozimici i
Vitlacima te uspostavi zajedničke vlasti, angažmanu čelnih ljudi Općine, svi ovi objekti,
izuzev Alibegove džamije i jedne vakufske kuće, obnovljeni su i danas služe svojoj svrsi.
Vitlacima te uspostavi zajedničke vlasti, angažmanu čelnih ljudi Općine, svi ovi objekti,
izuzev Alibegove džamije i jedne vakufske kuće, obnovljeni su i danas služe svojoj svrsi.
Odmah krajem 1995. godine sanirali smo oštećenu zgradu u dvorištu Ferhat-pašine džamije,
da bismo u njoj otpočeli sa vjerskim aktivnostima u Ramazanu 1996. godine, za muslimane
koji su ostali u Žepču po izlasku iz logora. Te aktivnosti od tada nisu više ni prekidane.
U ljeto, 1998. godine obnovljena je Priječka džamija, ali bez munare. U decembru te godine,
Irdin ef. Tutnjić proučio je prvi ezan na razglas, poslije punih pet godina.
Mesdžid na Vitlacima obnovljen je 1999. godine, tako da može služiti svojoj svrsi, ali još uvijek
nije u potpunosti završen. Mesdžid u Ozimici obnovljen je također 1999./2000.godine.
Ovom mesdžidu dograđena je munara koja nije postojala prije rušenja, tako da je to sada džamija,
koja također nije u potpunosti završena. U Ozimici je, iz temelja, 2006. godine
napravljena i nova vakufska kuća. Gornjomahalska džamija u Žepču u potpunosti je obnovljena,
svom autentičnom obliku u ljeto 2005.godine. Džamiju je obnovio svojim sredstvima
Suljo-Safet (sin Kasima) Maglić.
da bismo u njoj otpočeli sa vjerskim aktivnostima u Ramazanu 1996. godine, za muslimane
koji su ostali u Žepču po izlasku iz logora. Te aktivnosti od tada nisu više ni prekidane.
U ljeto, 1998. godine obnovljena je Priječka džamija, ali bez munare. U decembru te godine,
Irdin ef. Tutnjić proučio je prvi ezan na razglas, poslije punih pet godina.
Mesdžid na Vitlacima obnovljen je 1999. godine, tako da može služiti svojoj svrsi, ali još uvijek
nije u potpunosti završen. Mesdžid u Ozimici obnovljen je također 1999./2000.godine.
Ovom mesdžidu dograđena je munara koja nije postojala prije rušenja, tako da je to sada džamija,
koja također nije u potpunosti završena. U Ozimici je, iz temelja, 2006. godine
napravljena i nova vakufska kuća. Gornjomahalska džamija u Žepču u potpunosti je obnovljena,
svom autentičnom obliku u ljeto 2005.godine. Džamiju je obnovio svojim sredstvima
Suljo-Safet (sin Kasima) Maglić.
Ferhat-pašina džamija je u potpunosti obnovljena, 10.09.2006.godine, ali ovoga puta sa
dvije munare i novom stambeno-poslovnom zgradom. Munaru na lijevoj strani
džamije uvakufio je Jasmin (sin Rašida) Malićbegović.
dvije munare i novom stambeno-poslovnom zgradom. Munaru na lijevoj strani
džamije uvakufio je Jasmin (sin Rašida) Malićbegović.
Trzanska –Alibegova džamija je u toku obnove. Temelji njenoj rekonstrukciji
udareni su 28.06.2008.godine.
udareni su 28.06.2008.godine.
Imami-službenici
U periodu osmanske vladavine na ovim prostorima, nemamo puno podataka o službenicima.
Skoro 200 punih godina postojanja Ferhat-pašine džamije, nemamo podataka o njenim
službenicima poimenično, osim što se 1565. godine spominje Ibrahim sin Ejnehana kao imam,
i Mustafa sin Sulejmana kao mujezin, te 1604. godine imam i hatib Mustafa i mujezin Ferhad.[1]
Jedino sa postojećih nišana u haremu Ferhat-pašine džamije, i drugih džamija, možemo
saznati da su imamsku dužnost u periodu 18.-og stoljeća obavljali; Salih ef. Topčić,
Ibrahim ef. Šaćiragić, i neki Omer ef. čijeg prezimena nema.Već smo naveli imena 6 službenika
koji se pominju u jednom beratu 1760.godine. Muhamed Hadžijamaković, pišući 1985.godine
o Medžmu'i Abdul Vehaba Karahodže, otkriva nam podatke o
Hadži Abdullahu Karahodži, Žepčevi.[2]
Naime, on se potpisao ispod poznate pjesme „ Bošnjakuša“ 1740. godine.
Abdullah ef. Karahodža bio je imam u Ferhat-pašinoj džamiji i muderris (profesor) u istoimenoj
medresi u Žepču. Umro je 1765. godine. Na dužnosti naslijedio ga je njegov sin
Ahmed ef. koji je očevu pjesmu „Bošnjakuša“ proširio sa 14 na 31 stih. Mnogi autori se slažu da je
upravo on bio taj čuveni učitelj, profesor, još čuvenijem pjesniku Abdul Vehabu Ilhamiji Žepčaku.
Skoro 200 punih godina postojanja Ferhat-pašine džamije, nemamo podataka o njenim
službenicima poimenično, osim što se 1565. godine spominje Ibrahim sin Ejnehana kao imam,
i Mustafa sin Sulejmana kao mujezin, te 1604. godine imam i hatib Mustafa i mujezin Ferhad.[1]
Jedino sa postojećih nišana u haremu Ferhat-pašine džamije, i drugih džamija, možemo
saznati da su imamsku dužnost u periodu 18.-og stoljeća obavljali; Salih ef. Topčić,
Ibrahim ef. Šaćiragić, i neki Omer ef. čijeg prezimena nema.Već smo naveli imena 6 službenika
koji se pominju u jednom beratu 1760.godine. Muhamed Hadžijamaković, pišući 1985.godine
o Medžmu'i Abdul Vehaba Karahodže, otkriva nam podatke o
Hadži Abdullahu Karahodži, Žepčevi.[2]
Naime, on se potpisao ispod poznate pjesme „ Bošnjakuša“ 1740. godine.
Abdullah ef. Karahodža bio je imam u Ferhat-pašinoj džamiji i muderris (profesor) u istoimenoj
medresi u Žepču. Umro je 1765. godine. Na dužnosti naslijedio ga je njegov sin
Ahmed ef. koji je očevu pjesmu „Bošnjakuša“ proširio sa 14 na 31 stih. Mnogi autori se slažu da je
upravo on bio taj čuveni učitelj, profesor, još čuvenijem pjesniku Abdul Vehabu Ilhamiji Žepčaku.
[1] A. Husić, ,,Žepče u Osmanskim izvorima“, str. 8.
[2] Muhamed Hadžijamaković, „Medžmu'a Abdul Vehaba Karahodže“, Sarajevo, 1985.
—————————————————————————–
—————————————————————————–
Abdul Vehab Ilhamija, je također bio imam Ferhat-pašine džamije iz koje je 1821. godine
krenuo u Travnik na poziv valije Dželaludin-paše, potpuno svjestan da se neće vratiti.
Kritika nepravde, nasilja i neslaganje s postupcima vlasti, kroz stihove svoje poezije
povod je njegovog pogubljenja u travničkoj tvrđavi 1821. godine.[1]
krenuo u Travnik na poziv valije Dželaludin-paše, potpuno svjestan da se neće vratiti.
Kritika nepravde, nasilja i neslaganje s postupcima vlasti, kroz stihove svoje poezije
povod je njegovog pogubljenja u travničkoj tvrđavi 1821. godine.[1]
O Ilhamiji kao značajnoj i uglednoj ličnosti Islamske zajednice Žepča, kao imamu, teologu,
pjesniku, sufiji (dervišu), kao i o školama, mektebima i medresama, bilo je više riječi u
izlaganju dr. Ismeta Bušatlića.
pjesniku, sufiji (dervišu), kao i o školama, mektebima i medresama, bilo je više riječi u
izlaganju dr. Ismeta Bušatlića.
Krajem 19.-og stoljeća, spominje se još jedan Ahmed ef. Karahodža i on je vjerovatno
praunuk Ahmeda ef. Karahodže prvog. Krajem 19.-og i u prvoj polovini 20.-og stoljeća,
Žepče je bilo središte Islamske zajednice za naselja izvan njegove općine. Odboru I.Z.-e
Žepče su pripadala sva muslimanska sela Zavidovića, kao i Šehera, i njegove okoline.
Ovdje navodimo službenike, imame, koji su službovali samo na području općine Žepče
u periodu od 1896. godine.
praunuk Ahmeda ef. Karahodže prvog. Krajem 19.-og i u prvoj polovini 20.-og stoljeća,
Žepče je bilo središte Islamske zajednice za naselja izvan njegove općine. Odboru I.Z.-e
Žepče su pripadala sva muslimanska sela Zavidovića, kao i Šehera, i njegove okoline.
Ovdje navodimo službenike, imame, koji su službovali samo na području općine Žepče
u periodu od 1896. godine.
Postavljenja i službe imama, muallima i mujezina na
području Medžlisa Žepče od 1896. do 1929. godine
području Medžlisa Žepče od 1896. do 1929. godine
1. Alić Bego, služio od 1896.godine kao mujezin Gornjomahalske džamije u Žepču
2. Efendić Sabit-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 29.01.1906. godine postavljen za
muallima u Balačićima, ŽeljeznoPolje
3. Hibović Arif-ef.,služio od 1908. godine kao muallim u Grabljama, Željezno Polje
4. Mehić Ibrahim-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 08.08.1911. godine postavljen za
muallima na Vitlacima
5. Prasko Nezir-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 14.12.1912. godine postavljen za
muallima u Donjoj Golubinji
6. Husičić Edhem-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 06.12.1915. godine postavljen za
muallima u Orčevićima, ŽeljeznoPolje
7. Jusufović Ibrahim-ef., služio od 1915.godine kao muallim u Mračaju
8. Grabus Hašim-ef., dekretomUlema-medžlisa od 01.04.1916. godine postavljen za
muallima u Balačićima, ŽeljeznoPolje
9. Hadžic Mehmed, dekretom Ulema-medžlisa od 18.06.1919. godine postavljen za
muallima u Ozimici
10.Žunić Ibrahim-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 28.08.1919. godine postavljen za imama
u Mračaju
11.Bećiragić Derviš-ef.,dekretom Ulema-medžlisa iz 1919. godine postavljen za
muallima u džematu Jastrebac, ŽeljeznoPolje .
muallima u džematu Jastrebac, ŽeljeznoPolje .
12. Grabus Mehmed-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 20.10.1922. godine postavljen za
muallima na Ravnama, ŽeljeznoPolje
13.Bajrić Abdulah, služio od 1922.godine kao mujezin Ali-begove džamije u Žepču
14.Muftić hfz.Hamid-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 20.10.1924. godine postavljen
za imama Ferhat-pašine džamije u Žepču
za imama Ferhat-pašine džamije u Žepču
15.Ahmić Alija, služio od 1926. godine kao muallim u Briždu, ŽeljeznoPolje
16.Efendić Fejzo-ef., dekretom Ulema-medžlisa iz 1926. godine postavljen za muallima u
Šahmanima, Željezno Polje
17.Husičić Salih-ef., služio od 1926. godine kao muallim u Mračaju
18.Bajrić Kasim, služio od 1927. godine kao mujezin Ferhat-pašine džamije u Žepču
[1] Kasim Dobrača, „Tuhfetul-musallin“ (separat iz Anala
Gazi Husrev begove biblioteke, Sarajevo, 1974.)
Gazi Husrev begove biblioteke, Sarajevo, 1974.)
——————————————————————————-
19.Alić Mehmed-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 07.12.1928. godine postavljen za
imama Ali-begove džamije u Žepču
imama Ali-begove džamije u Žepču
20.Husičić Ibrahim-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 07.12.1928. godine postavljen
za imama u Željeznom Polju
za imama u Željeznom Polju
21. Bajrić Mehmed-ef., služio od 1929. godine kao imam Prečke džamije u Žepču
22.Džinić mula Ibrahim, služio od 1929. godine kao imam Gornjomahalske džamije u
Žepču .
Postavljenja imama, muallima i mujezina na
području Medžlisa Žepče od 1912. do 1958. godine
području Medžlisa Žepče od 1912. do 1958. godine
1. Prasko (Mehmed) Nezir-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 14.12.1912.godine
postavljen za imama u Donjoj Golubinji
2. Husičić (Mustafa) Ibrahim-ef., dekretom reisu-l-uleme od 06.10.1928.godine postavljen za
imama u Željeznom Polju
3. Grabus (Fehim) Hašim-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 17.06.1939.godine postavljen za
mual1ima u Željeznom Polju
4. Efendić (Ibrahim) Fehim-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 05.08.1939.godine
postavljen za mual1ima u Gornjoj Golubinji
postavljen za mual1ima u Gornjoj Golubinji
5. Bajrić (hafiz Mustafa) Numan-ef., dekretom U1ema-medžlisa od 26.12.1940.godine
postavljen za muallima u Žepču
6. HadžaIić (Mašo) Islam-ef., dekretom U1ema-medžlisa od 28.12.1941.godine postavljen za
imama Ali-begove džamije u Žepču
7. Bašic (Bajro) Osman-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 09.09.1943.godine postavljen
za imama u Ozimici .
za imama u Ozimici .
8. Efendić (Sabit) Asim-ef., dekretom U1ema-medžlisa od 28.03.1944.godine postavljen za
imama u Biljevini .
9. Durak (Mehmed) Hilmi-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 24.11.1945.godine
postavljen za imama Ali-begove džamije u Žepču
postavljen za imama Ali-begove džamije u Žepču
10. Efendić (Mehmed) Ramadan-ef. Ramo, dekretom U1ema-medžlisa od 24.11.1945.godine
postavljen za imama u Delićima, Željezno Polje
postavljen za imama u Delićima, Željezno Polje
11.Brkovic (Husno)Teufik-ef.,dekretom Ulema-medžlisa od 01.06.1950.godine postavljen za
imama Ali-begove džamije u Žepču .
12. Omeragić (Mustafa) Sulejman-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 10.03.1953.godine
postavljen za imama u Žepču ,
postavljen za imama u Žepču ,
13.Jusufović Ibrahim-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 04.12.1953.godine postavljen za
imama u Mračaju, Begov Han
14.Husičić (Mustafa) Ahmet-ef., dekretom U1ema-medžlisa od 01.02.1954.godine
postavljen za imama u džematu Jastrebac, Željezno Polje
postavljen za imama u džematu Jastrebac, Željezno Polje
15.Bajrić Kasim, dekretom Ulema-medžlisa od 20.06.1955.godine postavljen za mujezina
Ferhat-pašine džamije u Žepču
16.Hafizović (Muhamed) Ibrahim-ef., dekretom Ulema-medžlisa od 16.11.1955.godine
postavljen za mujezina u Mračaju, Begov Han
17. Moranjkić (Muharem) hafiz Mahmud-ef., dekretom Ulema-medžlisa iz 1958.godine
postavljen za imama u Žepču
postavljen za imama u Žepču
18.Efendić Hanefija-ef., službovao kao imam u Balačićima,
Željezno Polje od 1942.godine do 1982. godine
Željezno Polje od 1942.godine do 1982. godine
* Gazi Husrev-begova biblioteka, popis imama koji su službovali na području Medžlisa I.Z.-e Žepče
Imami i mujezini na službi u gradskim džamijama u Žepču
Zbog nedostatka arhive podaci o službovanju imama i mujezina bit će nepotpuni jer za neke
od pomenutih posjedujemo podatke o vremenu njihovog službovanja a za neke znamo samo
da su službovali, ali ne i tačno vrijeme. Najviše informacija imamo iz usmenog kazivanja
najstarijeg džematlije osamdesetdevetogodišnjeg Adema Mešića. Spisak koji nam je on
napisao priložit ćemo na kraju ovog poglavlja.
od pomenutih posjedujemo podatke o vremenu njihovog službovanja a za neke znamo samo
da su službovali, ali ne i tačno vrijeme. Najviše informacija imamo iz usmenog kazivanja
najstarijeg džematlije osamdesetdevetogodišnjeg Adema Mešića. Spisak koji nam je on
napisao priložit ćemo na kraju ovog poglavlja.
Ferhat-pašina (Čaršijska) džamija
Imami:
1. Karahodža Abdullah-ef.,službovao kao imam i muderis Ferhat-pašine džamije i
medrese od 1720.-1765. godine
2. Karahodža h. Ahmed-ef. I, službovao kao imam i muderis od 1765.-1793.godine,
Ilhamijin učitelj
Ilhamijin učitelj
3. Abdulvehhab IIhamija Žepčak, službovao kao imam i muderis od 1793.-1821.godine,
poznati pjesnik.
poznati pjesnik.
4. Karahodža Ahmed-ef. II, službovao kao imam i muderis do 1905.godine
5. Bajrić Asim-ef., službovao kao imam od 1905.-1924.godine
6. Muftić hfz. Hamid-ef., službovao kao imam od 20.10.1924.godine
7. Maglić Ibrahim-ef., službovao kao imam
8. Šljivo Mehmed-ef., službovao kao imam
9. Ale-ef.,službovao kao imam
10.Nalić Nezir-ef., službovao kao imam
11.Toromanović Hasan-ef., službovao kao imam od 1940.-1946. godine
12.Mujagić h. Raif-ef., službovao kao imam od 1947.-1953. godine
13. Omeragić Sulejman-ef., službovao kao imam od 1953.-1956. godine
14. Mekić hfz. Hasan-ef., službovao kao imam od 1956.-1958. godine
15.Moranjkić hfz. Mahmud-ef., službovao kao imam od 1958.-1980. godine
16.Bećirović Mustafa-ef., službovao kao imam do 1992. godine
17.Efendić Izet-ef.,na službi imama od 1979. godine
18.Dedović Esad-ef., na službi imama od 1975. godine
Mujezini:
1. Bajrić Kasim, službovao kao mujezin od 1927. godine
2. Bajrić Abdulah, službovao kao mujezin
3. Dinja Osman, službovao kao mujezin
4. Brković Teufik-ef., službovao kao mujezin
5. Hadžalić Islam-ef., službovao kao mujezin
6. Odić Mulo, službovao kao mujezin
7. Bcšlagić Bego, službovao kao mujezin
8. Mešić h. Adem, službovao kao mujezin
9. Tutnjić Ibrahim, službovao kao mujezin
Ali-begova (Trzanska) džamija
Imami:
1. Alić Mehmed-ef., službovao kao imam od 07.12.1928. godine
2. Alić Bakir-ef., službovao kao imam
3. Dinja Osman, službovao kao imam
4. Bajrić Abdulah, službovao kao imam
5. Muftić Hazim-ef., službovao kao imam i šerijatski kadija
6. Hadžalić Islam-ef.,službovao kao imam od 28.12.1941.godine
7. Durak Hilmi-ef., službovao kao imam od 24.11.1945. godine
8. Brković Teufik-ef.,službovao kao imam od 01.06.1950. godine
9. Tutnjić Ibrahim, službovao kao teravih-imam,
Mujezini:
1. Bajrić Abdulah, službovao kao mujezin od 1922. godine
2. Dinja Osman, službovao kao mujezin
3. Brković Teufik-ef., službovao kao mujezin
4. Hadžalić Islam-ef., službovao kao mujezin
5. Pehlivanović Osman, službovao kao mujezin
Gornjomahalska džamija
Imami
1. Džinić mula Ibrahim, službovao kao imam od 1929. godine
2. Šišić Smajo-ef., službovao kao imam
3. Bajrić Mehmedalija-ef., službovao kao imam
4. Kenović, službovao kao imam
5. Bešlagić Bego-ef.,službovao kao imam
6. Husičić Muhamed, službovao kao teravih imam
Mujezini:
1. Alić Bego, službovao kao mujezin od 1896.godine
2. Bešlagić Bego, službovao kao mujezin
Prečka džamija
Imami:
1. Bajrić Mehmed-ef., službovao kao imam od 1929. godine
2. Alić Bakir-ef., službovao kao imam
3. Bajrić Abdulah, službovao kao imam
4. Tutnjić Ibrahim, službovao kao teravih-imam
5. Tutnjić Irdin-ef., službovao kao imam
Mujezini:
1. Bajrić Abdulah, službovao kao mujezin
2. Tutnjić Ibrahim, službovao kao mujezin
*kopija rukopisa rahm.Adema h.Mešića, sa podacima o službenicima
Islamska zajednica u Žepču u periodu od 1995.-2008. godine
Početkom 1992. godine, tadašnji glavni imam (vjersko-prosvjetni referent),
Mustafa ef. Bećirović, napustio je Žepče i otišao u Zagreb. Njegovo mjesto nije
popunjavano jer se mislilo da će se on ubrzo vratiti. Međutim, on se nije vratio na
dužnost imama u Žepče. Sredinom 1993.godine, po nastanku sukoba između Armije BiH i HVO,
dolazi do devastacije i rušenja svih objekata I.Z.-e u gradu, i dva džemata (Vitlaci i Ozimica)
izvan grada, dva imama su odvedena u logor, Esad ef. Dedović i Nedžib ef. Zgrčo,
a Izet ef. Efendić izašao je iz Žepča sa civilima iz Preka, preko Previle, u Donju Golubinju.
Pošto je u Žepču već bilo sve u znaku ratnih sukoba, odmah smo pristupili formiranju
Odbora I.Z.-e Žepče, na slobodnoj teritoriji.[1]
Imali smo devet (9) aktivnih džemata sa imamima, kako slijedi.
Mustafa ef. Bećirović, napustio je Žepče i otišao u Zagreb. Njegovo mjesto nije
popunjavano jer se mislilo da će se on ubrzo vratiti. Međutim, on se nije vratio na
dužnost imama u Žepče. Sredinom 1993.godine, po nastanku sukoba između Armije BiH i HVO,
dolazi do devastacije i rušenja svih objekata I.Z.-e u gradu, i dva džemata (Vitlaci i Ozimica)
izvan grada, dva imama su odvedena u logor, Esad ef. Dedović i Nedžib ef. Zgrčo,
a Izet ef. Efendić izašao je iz Žepča sa civilima iz Preka, preko Previle, u Donju Golubinju.
Pošto je u Žepču već bilo sve u znaku ratnih sukoba, odmah smo pristupili formiranju
Odbora I.Z.-e Žepče, na slobodnoj teritoriji.[1]
Imali smo devet (9) aktivnih džemata sa imamima, kako slijedi.
Donja Golubinja-imam Suljo ef. Grabus
Begov Han – imam od 1994.godine, Salih ef. Kamerić
Mračaj – imam Dževad Gračić
Gornja Golubinja, Šahmani-imam Ahmet ef. Grabus
Biljevina-imam Ramo ef. Hodžić
Balačići-imam Zuhdija ef. Ridžal
Mjestova Ravan-imam Muhamed ef. Jusufović
Jatrebac-imam Nijaz ef. Derlić
Orčevići-imam Ahmet ef. Husičić, umro 1993.godine[2]
Po završetku rata i povratkom ljudi svojim kućama, došlo je do postavljenja novih
imama ili nekih zamjena.
imama ili nekih zamjena.
U džematu Jastrebac umjesto Nijaz ef. Derlića, postavljen je imam Jakub ef. Hadžić.[3]
U Orčevićima umjesto Ahmet ef. Husičića, postavljen je imam Ahmed ef. Muhamed.[4]
Na Vitlacima, postavljen je imam Miralem ef. Okanović.[5]
Na Vitlacima, postavljen je imam Miralem ef. Okanović.[5]
U Ozimici, postavljen je imam Fadil ef. Imamović.[6] U džematu Mjestova Ravan, umjesto
Muhamed ef. Jusufovića, postavljen je imam Ahmet ef. Grabus,[7] a na njegovo mjesto u
Šahmane i Gornju Golubinju postavljen je imam Fejzo ef. Efendić.[8]
Za imama Ferhat-pašine džamije u Žepču, postavljen je imam Esad ef. Dedović[9],
a za drugog imama Ferhat-pašine džamije, postavljen je Irdin ef. Tutnjić.[10]
Za glavnog imama u Žepču, 1994. godine, postavljen je Izet ef. Efendić,
retroaktivno od 1993. godine.[11] Muallima, Amira Mehmedović, postavljena je
na poslove administracije i finansija.[12]
Muhamed ef. Jusufovića, postavljen je imam Ahmet ef. Grabus,[7] a na njegovo mjesto u
Šahmane i Gornju Golubinju postavljen je imam Fejzo ef. Efendić.[8]
Za imama Ferhat-pašine džamije u Žepču, postavljen je imam Esad ef. Dedović[9],
a za drugog imama Ferhat-pašine džamije, postavljen je Irdin ef. Tutnjić.[10]
Za glavnog imama u Žepču, 1994. godine, postavljen je Izet ef. Efendić,
retroaktivno od 1993. godine.[11] Muallima, Amira Mehmedović, postavljena je
na poslove administracije i finansija.[12]
[1] Odluka o formiranju O.I.Z.-e Žepče na slobodnoj teritoriji općine,
br.1/93 i 2/93 od 17.07.1993. godine
br.1/93 i 2/93 od 17.07.1993. godine
[2] Rješenja-postavljenja od strane Rijaseta IZ-e u BiH
[3] Rješenje br. 02-MO-3773/99 od 10.11.1999. godine
[4] Rješenje br. 02-MO-2434/99 od 21.06.1999. godine
[3] Rješenje br. 02-MO-3773/99 od 10.11.1999. godine
[4] Rješenje br. 02-MO-2434/99 od 21.06.1999. godine
[5] Rješenje br. 02-MO-1031/2006 od 14.03.2006. godine
[6] Rješenje br. 02-MO-920/2001 od 28.02.2001. godine
[7] Rješenje br. 02-MO-5008/96 od 16.12.1996. godine
[8] Rješenje br. 02-MO-437/97 od 17.02.1997. godine
[9] Rješenje br. 02-MO-5005/96 od 17.02.1997. godine
[10] Rješenje br. 02-MO-4557/07 od 06.12.2007. godine
[11] Rješenje br. 02-MO-1820/95 od 31.08.1995. godine
[12] Rješenje br. 273/97 od 16.10.1997.godine (O.I.Z.-e Žepče)
——————————————————————————-
U periodu od 17.07.1993. godine pa do početka 1997. godine, sjedište Islamske zajednice Žepče
bilo je u Željeznom Polju, općina Žepče. Provodeći odluku Rijaseta IZ u BiH, početkom
1997. godine, sjedište Islamske zajednice Žepča premješteno je u Donju Golubinju, općina Žepče.[1]
Tu je ostalo do 2001. godine, kada se ponovo vraća u grad Žepče.
bilo je u Željeznom Polju, općina Žepče. Provodeći odluku Rijaseta IZ u BiH, početkom
1997. godine, sjedište Islamske zajednice Žepča premješteno je u Donju Golubinju, općina Žepče.[1]
Tu je ostalo do 2001. godine, kada se ponovo vraća u grad Žepče.
U periodu od 1995.-2008. godina popravili smo sve porušene džamije i mesdžide izuzev
Alibegove džamije u Žepču. Podigli smo dvije srušene stambeno-poslovne imamske kuće,
u Ozimici i Žepču, i dvije napravili nanovo, Orčevići i Begov Han.
Također smo podigli i nove objekte:
Mesdžidi u Delićima, Ivlju, Pepelarskoj rijeci, Dubac-Polju, džamije u Gornjoj Golubinji,
Željeznom Polju, Ferhat-pašina džamija u Žepču sa dodatkom još jedne munare. Šadrvan i
stambeno-poslovna zgrada izgrađeni su potpuno iznova. Imamo trenutno
14 džemata i 14 imama, glavnog imama i muallimu. Imamo 13 džamija, 9 mesdžida,
3 imamske kuće i jednu stambeno-poslovnu zgradu.
Alibegove džamije u Žepču. Podigli smo dvije srušene stambeno-poslovne imamske kuće,
u Ozimici i Žepču, i dvije napravili nanovo, Orčevići i Begov Han.
Također smo podigli i nove objekte:
Mesdžidi u Delićima, Ivlju, Pepelarskoj rijeci, Dubac-Polju, džamije u Gornjoj Golubinji,
Željeznom Polju, Ferhat-pašina džamija u Žepču sa dodatkom još jedne munare. Šadrvan i
stambeno-poslovna zgrada izgrađeni su potpuno iznova. Imamo trenutno
14 džemata i 14 imama, glavnog imama i muallimu. Imamo 13 džamija, 9 mesdžida,
3 imamske kuće i jednu stambeno-poslovnu zgradu.
U međuvremenu, došlo je do promjene Ustava I.Z.-e u BiH pa je umjesto Odbora Islamske zajednice,
sada važeći termin Medžlis Islamske zajednice.[2]
sada važeći termin Medžlis Islamske zajednice.[2]
Sada Medžlis I.Z.-e Žepče funkcioniše punim kapacitetom na cjelokupnom prostoru pod
njegovom ingerencijom. U svim džematima organiziran je vjerski život i svi džemati imaju
svoje vjerske službenike. Mektebi (vjeronauka) funkcionišu u potpunosti u svim džematima.[3]
njegovom ingerencijom. U svim džematima organiziran je vjerski život i svi džemati imaju
svoje vjerske službenike. Mektebi (vjeronauka) funkcionišu u potpunosti u svim džematima.[3]
Nadam se da je Žepče krenulo dobrim putem i da će biti mjesta u Žepču za sve koji žele lijep,
miran i prosperitetan život za sebe i svoju djecu.
miran i prosperitetan život za sebe i svoju djecu.
