DŽENNET TI, KOLEGA, OD GOSPODARA IŠČEMO

(piše Salih-ef. Kamerić, imam džemata Begov Han, MIZ Žepče)

Danas je, odredbom Gospodara naših života, sa ovog prolaznog svijeta otišao jedan od naših kolega, Samir ef., imam, hatib i muallim džemata Moševac kod Maglaja. Smrt ko smrt, većina njih se brzo zaboravi, ne ostavljajući iza sebe nikakav pisani trag o insanu kog je sa sobom odnijela. Zato i pokušavam ovim redovima osporiti tu činjenicu, pišući redove o jednom od nas. Samir ef. je preselio jako mlad, u svojoj 38. godini, ostavivši iza sebe žive roditelje i suprugu. Evlada nije imao. A meni, u ovim trenucima na um pade naš usud, sudbina svakog od nas imama, a to je da si dobar i hvale vrijedan tek kad odeš iz džemata, ili kad preseliš na bolji svijet, pogotovo kad je ovo drugo u pitanju. Tada krenu hvalospjevi i žalopojke kakvog su/smo imama izgubili. A do tada, dok je imam bio živ, dok je radio milon poslova u i oko džemata, dok je odgajao našu/vašu djecu, većini nije valjao. Jer, sve što ne smiješ reći vlastitoj ženi, svojim evladima, šefu na poslu, možeš komotno istresti na imama, bilo u džamiji, dvorištu, na ulici, sijelu. Imam je taj koji mora da sluša, jer ga ti plaćaš. Kao da, u isto vrijeme ne plaćaš i bilo kojeg službenika u državi i to mnogo skuplje. I tako, iz dana u dan, trpeći napade i poniženja, mnogo je imama koji “pregore”, bude im narušeno zdravlje, svi članovi porodice trpe sa njim. Nije lahko 24 sata biti pod nadzorom kamera sa svih strana. Sve se to nekako trpi, ali postoji i granica sabura, koja, kada se pređe, završava napuštanjem službe u IZ-i, odlaskom imama u drugi džemat, ili odlaskom spuštenih ruku pred svoga Gospodara.

Neka se Uzvišeni smiluje duši našeg kolege Samir ef., neka spusti na njega Svoju milost i magfiret i neka ga nagradi za sav njegov hizmet džematu, islamu i IZ-i.