1. februar – svjetski dan hidžaba

U povodu nastupajućeg, 1. februara, Svjetskog dana hidžaba, donosimo priču na temu “Moja mahrama, moj štit” – autor Amira Mehmedović, sekretar MIZ Žepče.

Moja mahrama, moj štit
Još kao djevojčica, utjehu sam nalazila u neninoj šamiji. Kada bi me plačnu stavljala u svoje krilo i krajičkom šamije brisala suze. Osjećala sam se snažno.

Rođena sam elhamdulillah u porodoci gdje je mahrama bila za žene obaveza. Odrastanje u takvoj porodici i školovanje u GHB Medresi, bili su presudni da odlučim nositi hidžab.
Poteškoće u mojoj svakodnevnici, zbog mog hidžaba počinju 2001 godine, povratkom medžlisa Žepče u prijeratno sjedište, u grad Žepče. Radovala sam se “povratku”  medžlisa u Žepče, ali u isto vrijeme osjećala sam i strah. Moje radno mjesto, sekretarice i blagajnice, zahtijevalo je svakodnevne odlaske u mnoge institucije i javne ustanove. U to vrijeme u Žepču nisu bile zajedničke ni škole, ni policija, ni Dom zdravlja. Sve je bilo pod tako zvanom Herceg Bosnom.

U institucijama su me većinom  ljubazno usluživali. Ali, doživjela sam mnogo verbalnih napada, od svih uzrasta, a najviše od mladih i žena. Svjesna da i oni imaju predrasude o pokrivenim ženama, nisam se puno na to obazirala, a ponekad bi i odgovrila.  Imala sam osjećaj da sam sama. Bilo je i straha,  ali samo trenutno. Jer strah od Gospodara svjetova bio je jači. Vazda sam se hrabrila, drhtavim korakom prolazeći gradom: “Ništa ovo nije Amira, kako će ti noge klecati  kada budeš račun polagala pred Stvoriteljem”. Ohrabrim se i  idem dalje ponosno. Gledajući naše džematlijke, kako pred džamijom stavljaju mahramu kada dolaze na namaz ili mukabelu, bojeći se proći  gradom u mahrami, zbog pojedinaca koji su im na silu svlačili mahrame s glava, dovila sam Gospodaru da Žepčem leprša na stotine mahrama. Vremenom se situacija mijenjala. Ulaskom, naših vlasti u Žepče, mogla se vidjeti po koja žena s mahramom. Osjećala sam se  mnogo snažnije.

Kada je i moje prebivalište, a ne samo radno mjesto, 2003 godine postao grad Žepče Allah mi je dao neku posebnu snagu. Iako je muž bio terenski radnik, sa dva mala dječaka, ponosno sam hodila Žepčem. Kao majka  i kao teolog, odgajala sam svoju dječicu da se ne stide i ne boje što im je mama u mahrami, kada ih odvede na fudbalski trening ili kada dode na roditeljski sastanak u školu. U 2016 godini, sa svojom Muneverom Ridžal vodila sam, rekla bi vrlo važan šestomjesečni  projekat pod nazivom “Zajedno ka ljepšoj budućnosti”. U projektu je učestvovalo 50 žena, koje su dolazile iz tri vjerske skupine; islam, katoličanstvo i pravoslavlje. Bila je to jedna posebna borba i odricanje. Ali tada sam se ponovo uvjerila da mi mahrama nije prepreka da radim ono što mislim da će doprinijeti ljepšoj budućnosti i boljem suživotu u našem Žepču.  

Trudim se da učestvujem u svim projektima koje organizuje Odjel za brak i porodicu našeg medžlisa. Tako da sam u pripremi mevluda za žene, u maju 2016. godine gledala rijeku žena koje prelaze pješački  most, dolazeći na mevlud u Ferhatpašinu džamiju u Žepču.  Hvala Allahu koji je uslišao moje dove, stotine mahrama se vihorilo našim Žepčem.
A danas svakodnevno srećem žene sa hidžabom u Žepču. Maramu nose slobodno sve muslimanke koje žele; učenice, profesorice, doktorice, službenice, a ne samo muallime. Posebno zadovoljstvo, odmor za dušu, predstavlja mi halka Kur'ana za žene. Muallimu Saru Botić, koja vodi halku u Žepču, kada čujem da uči Kur'an, u duši mi milo.

Vazduh koji udišemo, zemlju na kojoj živimo, vodu koju pijemo, ne možemo svojatati. Allah je učinio dozvoljenim i prostranim za sve ljude. Smatram da svaka žena, koja se ponaša po propisima koje nam je naredio naš Stvoritelj, mnogo doprinosi svojoj porodici ali i široj zajednici.

Allahu pripada sva zahvala, kod Allaha je snaga i moć. Allahu hvala što su moje dove, i dove mnogih drugih uslišane.

Moja mahrama je moj štit i moj ponos.

Hvala Allahu na uputi i mojim roditeljima na odgoju.

Amira Mehmedović